+   *    +     +     
About Us 
The Issues 
Our Research Products 
Order Publications 
Multimedia 
Press Room 
Resources for Monitor Researchers 
Donate now
Stay informed
 
Table of Contents
Country Reports
BOSNIA AND HERZEGOVINA , Translations - Landmine Monitor Report 2002

BOSNA I HERCEGOVINA

Ključni razvoji od maja 2001.: Novi zakon o humanitarnom deminiranju usvojen je u februaru 2002. godine. Donatori su obezbijedili $16.6 miliona za finansiranje uklanjanja mina u 2001. godini. Operacijama deminiranja mina očišćeno je 5.5 do 6 miliona kvadratnih metara zemljišta u 2001., a 73.5 miliona kvadratnih metara je izviđeno. Državno Izviđanje o utjecaju mina trebalo bi početi u novembru 2002. U 2001. je bilo 87 žrtava mina i NUS-a, što je smanjenje u odnosu na 2000.

Zabrana korištenja mina

Bosna i Hercegovina (BiH)[1] je potpisala Sporazum o zabrani korištenja mina 3. decembra 1997. i ratifikovala ga 8. septembra 1998., postavši zemlja potpisnica 1. marta 1999. BiH je 20. maja 2002. zabilježila da je "specijalni zakon" o zabrani korištenja i proizvodnje protupješadijskih mina u procesu stvaranja i da bi proces "trebao biti završen do jeseni 2002.".[2] Komisija za deminiranje je izjavila da radi na prvom nacrtu i da će sve učiniti da novi zakon bude usvojen do kraja 2002.[3] Zoran Grujić, pomoćnik direktora za informacije Centra za uklanjanje mina i NUS-a BiH (BHMAC), izjavio je Landmine Monitor-u da je posjedovanje, proizvodnja, odlaganje i korištenje protupješadijskih mina već proglašeno nelegalnim kao i "bilo kojeg drugog eksplozivnog sredstva" prema postojećem zakonu u BiH.[4]

Nakon dugih odgađanja, BiH je 12. februara 2002. usvojila Zakon o humanitarnom deminiranju.[5] Visoki predstavnik UN-a opisao je važnost novog zakona: "Ovaj zakon će ojačati Komisiju za deminiranje, stvarajući jedinstveno središte koje će predstavljati BiH operacije uklanjanja mina u njenim odnosima sa međunarodnom zajednicom. Zakon će ovlastiti BHMAC da uvede iste standarde za deminiranje širom BiH i po prvi put ponuditi zaštitu deminerima, definišući njihove odgovornosti i prava u skladu sa međunarodnim standardima."[6] Zakon je stupio na snagu u martu 2002. godine.

BiH je prisustvovala Trećem sastanku zemalja potpisnica Sporazuma o zabrani korištenja mina u septembru 2001. u Nikaragvi. 29. novembra 2001., BiH je kofinansirala i glasala za rezoluciju 56/24M Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, podržavajući Sporazum o zabrani korištenja mina. BiH je učestvovala u sastancima Stalnog komiteta u januaru i maju 2002. godine.

BiH je podnijela svoj treći transparentni izvještaj o Članu 7 Sporazuma o zabrani korištenja mina 20. maja 2002.[7] Ona je podnijela svoj godišnji izvještaj o minama Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) 26. aprila 2002. [8]

BiH je potpisnica Dodatka Protokolu II Konvencije o konvencionalnom naoružanju (CCW), ali u decembru 2001. nije podnijela državni godišnji izvještaj. BiH nije prisustvovala Trećoj godišnjoj konferenciji zemalja potpisnica Dodatka Protokolu II u decembru 2001., ali je prisustvovala narednoj Drugoj revizionoj konferenciji CCW.

Proizvodnja i prevoz

BiH nije izvijestila o datumu kada je prestala proizvoditi protupješadijske mine. Nema dokaza o proizvodnji ili prevozu protupješadijskih mina od stupanja na snagu Sporazuma o zabrani korištenja mina u martu 1999. Oko polovine proizvodnje sredstava odbrane bivše Jugoslavije bilo je smješteno u BiH, sa značajnom proizvodnjom mina u tvornicama u Goraždu, Vogošći i Bugojnu.

U prvom Izvještaju o Članu 7 BiH 1. februara 2000. je rečeno da BiH "nije završila proces planiranja koji se odnosi na predaju ili oduzimanje objekata za proizvodnju PPM. Taj rad bi trebao biti obavljen ove godine (2000.) i o njemu će se izvijestiti kada planovi budu završeni."[9] U dva naredna Izvještaja o Članu 7, BiH kaže se da je "tvornica u Bugojnu uništila cijelokupnu opremu korištenu za proizvodnju mina", ali isto se ne odnosi na ostale bivše proizvodne objekte.[10]

Na zahtjev da dostave informacije koje nedostaju, dva člana Komisije za deminiranje izjavila su u januaru 2002. da su svi proizvodni objekti oduzeti.[11] Istog mjeseca, direktor tvornice u Goraždu potvrdio je da je ona ranije proizvodila protupješadijske mine (što je u suprotnosti sa ranijim poricanjem Federalnog ministra odbrane)[12] i dodao da njeni proizvodni objekti ostaju na mjestu.[13]

Uništavanje zaliha

Uništavanje zaliha protupješadijskih mina završeno je do novembra 1999., pri čemu je uništeno ukupno 460,727 mina.[14] Pored tih mina, BiH izvještava o trenutnom uništavanju mina dobijenih tokom operacija uklanjanja mina i sakupljenih od strane entitetskih vojski, timova Civilne zaštite i tokom Operacije Harvest međunarodnih Stabilizacijskih snaga (SFOR). Do 1. septembra 2001., uništeno je ukupno 71,829 protupješadijskih mina pronađenih ili sakupljenih tim putem, a do 30. aprila 2002. ukupan broj se povećao na 73,703.[15]

U prvom Izvještaju o Članu 7 BiH iz februara 2000. unešeno je da je zadržano ukupno 2,165 protupješadijskih mina, prema Članu 3, u svrhe obuke i razvoja.[16] U dva kasnija Izvještaja o Članu 7 iz septembra 2001. i maja 2002. unešeno je da je zadržano ukupno 2,405 mina.Veći broj uključuje mine bez i sa upaljačem, koje prvobitno nisu prijavljene, kao i dodatnih 20 protupješadijskih mina PMR-21.[17]

Zvaničnik BHMAC-a rekao je Landmine Monitor-u da je do nekih proturječnosti u Izvještajima o Članu 7 došlo zbog nedostatka kontinuiteta između prijašnje i sadašnje Komisije za deminiranje. On je dodao da će, sa novim Zakonom o humanitarnom deminiranju, sadašnja Komisija za deminiranje biti u mogućnosti da zahtijeva potpunije informacije.[18]

Prema Izvještajima o Članu 7, ni entitet Republike Srpske ni entitet Federacije nisu upotrijebili zadržane mine od stupanja na snagu; nisu zabilježeni detalji o planiranim namjenama, zbog kojih su one zadržane.

Korištenje

U Izvještaju Landmine Monitor-a za 2001. uključen je i niz mogućih upotreba protupješadijskih mina u BiH, posebno povezanih sa sumnjama da su bosanski Srbi u južnoj Bosni pokušali spriječiti povratak izbjeglica Bošnjaka. U decembru 2001. i januaru 2002., BiH zvaničnici su izjavili da nema dokaza o novom postavljanju protupješadijskih mina.[19] U februaru 2002., jedan Hrvat iz grada Travnika, koji se tamo vratio nekoliko dana ranije, teško je povrijeđen eksplozijom mine. Ured Visokog predstavnika je izjavio da "ako je ovo incident povezan sa povratkom, mi ga oštro osuđujemo, i zbog toga tražimo brzu i efikasnu istragu."[20] 20. februara 2002., nepoznate osobe su minirale kuću bivšeg šefa policijskog Odjela za krivične postupke u Bileći, na jugoistoku Republike Srpske.[21]

Otkrivena su skrovišta municije, uključujući i mine. U oktobru 2001., međunarodne Stabilizacijske snage otkrile su dva ilegalna skrovišta oružja, uključujući protutenkovske mine, u podzemnim bunkerima u blizini istočnobosanskog grada Han Pijeska.[22] Ostala skrovišta mina i municije pronađena su u jugoistočnoj Bosni, u blizini Kopača, u martu 2002., i u blizini Doboja u aprilu 2002.[23] U julu 2002., u štampi je objavljeno je da je SFOR prikupio "znatno više oružja i municije", "ove godine u odnosu na prošlu godinu... Ove godine, Bosanci su predali 18,666 ručnih granata, 2,826 mina, 4,893 komada manjeg oružja..."[24]

Problem mina

BHMAC je opisao BiH kao vjerovatno najviše miniranu zemlju u Europi, nakon rasprostranjene upotrebe mina, naročito protupješadijskih mina, tokom rata 1991.- 1995. Značajna količina neeksplodiranih ubojitih sredstava (NUS) također šteti zemlji.[25] BHMAC je opisao situaciju kao "prijetnju koja je generalno neplanski raspoređena i u manjem broju za datu lokaciju. Ukupno potencijalno minirano područje je 4,000 kvadratnih kilometara i veći dio toga još uvijek zahtijeva izviđanje kako bi se odredila konačna veličina problema."[26]

Do 30. aprila 2002., BHMAC je zabilježio 18,228 minskih polja. Međutim, on procjenjuje da je ukupan broj vjerovatno 30,000, i da ona sadrže oko milion mina.[27] BHMAC, također, procjenjuje da dva miliona NUS-a još nije locirano.[28]

Broj zabilježenih minskih polja[29]

Administrativno područje
30. april 2002.
Federacija
13,538
- Centralna Bosna
2,209
- Neretva
1,402
- Posavina
436
- Sarajevo
1,772
- Tomislavgrad
767
- Tuzla
2,903
- Una Sana
1,651
- Zenica Doboj
255
- Goražde
2,143
Republika Srpska
4,690
Ukupno u BiH
18,228

BHMAC objašnjava da nije bilo potpunog državnog izviđanja i ove zabilješke se odnose samo na poznata minska polja. O drugim minskim poljima se saznaje putem boljeg izvještavanja i tokom aktivnosti uklanjanja mina. U srednjem i južnom dijelu BiH, većinu mina su nasumično postavili vojnici, koji nisu obučeni za plansko postavljanje mina i precizno vođenje izvještaja; iz tog razloga većina izvještaja ili se ne postoji ili se ne smatraju validnima. BHMAC nije primio izvještaje o minskim poljima od srpske vojske za područja oko Sarajeva i Goražda.[30]

Izviđanje i procjena

Količina izviđene zemlje povećala se u 2001., iako je ranije zabilježeno da su izviđački timovi smanjeni zbog nedostatka sredstava. U 2001., izviđanjem je pokriveno 73,475,085 kvadratnih metara zemlje, čime se iznos izviđene površine zemljišta od 1998. povećao na 212,000,000 kvadratnih metara.[31] U 2000. je izviđeno 70,697,945 kvadratnih metara. U 1999. je izviđeno samo 573,299 kvadratnih metara, zbog fokusiranja na testiranje i deminiranje.[32] BHMAC je potvrdio da se ovi podaci odnose i na generalno i na tehničko izviđanje; BHMAC nije zabilježio pojedinačne cifre za svako.[33]

Centar za uklanjanje mina entiteta Federacije zabilježio je da je tokom 2001. uvedena značajna inovacija, sistematsko izviđanje, kako bi se odredila pozicija, veličina i granice lokacija za koje se sumnja da su na njima postavljene mine, kao i njihov nivo rizika i uticaj na stanovništvo. Ovo je izvršeno iz razloga što jer postojeći podaci nisu bili dovoljno precizni za planiranje kvalitetnog uklanjanja mina i obezbjeđivanje novca.[34]

Misija Survey Action Center-a u BiH (SAC) u 2000. je revizirana u Izvještaju Landmine Monitor-a za 2001. SAC je preporučio velike revizije informacionih sistema, Izviđanje o uticaju mina, i prelazak na sistem baze podataka u skladu sa informacionim sistemom za akcije uklanjanja mina. Osoblje Centra za uklanjanje mina nije bilo spremno značajno primijeniti procedure informacionih sistema ili sprovesti Izviđanje o uticaju mina. Umjesto toga, savjetnik je revizirao postojeće sisteme i dao preporuke u izvještaju, Studiji o potrebama informacionog sistema Centra za uklanjanje mina i NUS-a u BiH, od 21. maja 2001.[35] BHMAC je u aprilu 2002. izjavio da će zadržati postojeći informacioni sistem, ali ga učiniti XML- i IMSMA-kompatibilnim. Iako neće biti dio, on će biti povezan sa Geografskim informacionim sistemom.[36]

Međutim, međunarodni donatori zatražili su da se Izviđanje o uticaju mina nastavi. Na sastanku Odbora donatora 20. marta 2002., američki predstavnik je rekao: "Sa sredstvima poslanim putem ITF-a, Sjedinjene Države i Evropska unija složile su se da će finansirati Izviđanje o uticaju mina, koristeći Survey Action Centre kao izvršnog partnera."[37] SAC je sproveo dodatnu izviđačku misiju početkom 2002. SAC će sklopiti ugovor sa Handicap International-om, Univerzitetom Cranfield i Geo-Spatial-om, kako bi se izvršilo izviđanje i potrebno planiranje. Izviđanje će početi u novembru 2002. i trebalo bi trajati oko 8-10 mjeseci, a izvještaj će biti objavljen u roku od godinu dana od početka samog izviđanja.[38]

Koordinacija i planiranje uklanjanja mina

Na državnom nivou, novi zakon o humanitarnom deminiranju postavlja BH Komisiju za deminiranje kao centralno tijelo odgovorno za deminiranje i sprovođenje dugoročnog zadatka uklanjanja mina u BiH. Komisija je dio Ministarstva civilnih poslova i komunikacija i za svoj rad odgovara Ministarstvu. BiH Centar za uklanjanje mina i NUS-a je stručna služba Komisije za deminiranje, koju je osnovalo Vijeće ministara BiH. BHMAC će imati urede u Banja Luci i Sarajevu. Na međunarodnom nivou, Odbor donatora pomagaće u radu Komisiji za deminiranje i BHMAC-u. Prema novom zakonu, Odbor donatora će se sastojati od UN Programa za razvoj (UNDP), Ureda Visokog predstavnika (OHR) i ostalih predstavnika donatora.[39]

Zakon o humanitarnom deminiranju, također, reguliše sprovedbu operacija uklanjanja mina u skladu sa planom uklanjanja mina, koji je odobrila Komisija, u suradnji sa Odborom donatora. BHMAC je odgovoran za formulisanje i predlaganje plana uklanjanja mina, koji mora odobriti Vijeće ministara. Komisiju za tender će imenovati Komisija za deminiranje, kako bi regulisala proces tendera i osigurala njegovu transparentnost. Novi zakon raguliše radne uslove za deminere, uključujući dužinu radnog dana i odmore između smjena. BHMAC će akreditirati deminere, koji moraju biti obučeni u skladu sa BiH standardima.[40]

Nacrt "Plana strategije uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini do 2010." predstavljen je Odboru donatora 20. marta 2002. Cilj strategije je potpuno uklanjanje mina na prioritetnoj zemlji do 2010. Prema nacrtu Strategije, za realizaciju ovih ciljeva do 2010., biće potrebno KM657,500,000 (US$313 miliona) ili €333 miliona.[41] U 2002., 5.5 procenata troškova uklanjanja mina obezbijediće državni i entitetski budžeti. U 2003., planira se da će se to povećati do 10 procenata, a svake naredne godine za 5 procenata, tako da će do 2009. BiH finansirati 40 procenata ukupnih troškova uklanjanja mina. Nakon 2010., to će se povećati do 70 procenata.[42]

Nacrt plana će se razmotriti. Konačno usvajanje zavisi od Izviđanja o uticaju mina.[43]

Pored BHMAC-a, postoje i entitetski Centri za uklanjanje mina (EMAC-ovi)- Federalni MAC (FMAC) i MAC Republike Srpske (RSMAC).[44] Plan rada BHMAC-a za 2002. uključuje prioritizaciju 1,055 zadataka za generalno izviđanje (FMAC 700, RSMAC 355), generalno izviđanje 1,500 lokacija (FMAC 1,000, RSMAC 500) i 900 projekata uklanjanja mina (FMAC 600, RSMAC 300). Generalno izviđanje biće, također, izvršeno na 34 miliona kvadratnih metara rizičnog područja (FMAC 26 miliona kvadratnih metara, RSMAC 8 miliona) i na 51 milion kvadratnih metara bez vidljivog rizika (FMAC 34 miliona kvadratnih metara, RSMAC 17 miliona), što ukupno čini 85 miliona kvadratnih metara područja na kojem će se vršiti generalno izviđanje.[45]

Finansiranje uklanjanja mina

Finansiranje uklanjanja mina u BiH se, prije svega, vrši preko UNDP-ja ili Međunarodnog fonda za deminiranje i pomoć žrtvama mina (ITF). Neki od doprinosa su namjenjeni za operacije uklanjanja mina (pretežno deminiranje), dok su neki poslani putem UNDP-ja za pomoć tri Centra za uklanjanje mina. Vlada je dala određenu vrstu doprinosa uklanjanju mina isplaćujući plate deminerskim timovima entitetskih vojski i oslobađanjem od poreza organizacija za uklanjanje mina.

Finansiranje uklanjanja mina 1995.-2001. (u US$)[46]

Donator
1995
1996
1997
1998
1999
2000
2001
Ukupno godišnje
3,159,427
17,914,434
5,781,387
20,803,120
23,018,780
16,175,841
16,567,864

ze, posebno za Centre, što je bar djelimično izazvano nedostatkom povjerenja donatora.[47] Finansiranje u 2001. bilo je ukupno $16.6 miliona, dok je UNDP procijenio da je oko $23 miliona godišnje potrebno za aktivnosti uklanjanja mina u BiH, a dodatna $3 miliona su potrebna za održavanje Centara za uklanjanje mina.[48] Finansijska kriza u Centrima očito se stabilizirala. Projekat UNDP-ja u BiH završava sredinom 2003., do kada se očekuje da će vlada pokrivati sve troškove osoblja Centara, dok će međunarodni donatori pokrivati samo operativne troškove deminiranja.[49]

U februaru 2002., UNDP je potvrdio da je ukupan iznos planiranog novca za Centre za uklanjanje mina preko UNDP-ja za dvogodišnji period, od jula 2001. do juna 2003., $3,058,503, sa doprinosima iz Kanade, Slovenije, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a (sve putemo ITF-a) i direktno UNDP-ju iz Njemačke, Holandije, Norveške, Južne Koreje.[50]

Međunarodni fond za deminiranje i pomoć žrtvama mina, osnovan u Sloveniji, je najčešće izabrani način ulaganja sredstava za međunarodne donatore, pošto su donacije koje je ITF primio udvostručene američkim novcem, prije podjele zemljama Jugoistočne Evrope.

ITF-ovo finansiranje uklanjanja mina u BiH opalo je u 2001. ITF je dodijelio $8,305,216 uklanjanju mina u BiH u 2001. (što predstavlja 32.5 procenata njegovog finansiranja uklanjanja mina u Jugoistočnoj Evropi).[51] To je manje u odnosu na prethodnu godinu ($11,115,576 ili 52 procenta potrošenog novca ITF-a). U 2002., planira se dodijeliti 28.6 procenata sredstava ITF-a Bosni i Hercegovini.[52]

U 2001., 17 procenata sredstava koje je ITF dodijelio BiH, upravljeno je UNDP-ju za pomoć Centrima (prema ITF-u, iznos je $1,382,041). Za deminiranje je odvojeno 76 procenata (87 procenata u 2000.), za rehabilitaciju 5 procenata, a za ostale programe za pomoć žrtvama mina 2 procenta (u poređenju sa 13 procenata za cjelokupnu pomoć žrtvama u 2000.)[53]

Sjedinjene Države su u 2001. fiskalnoj godini deminiranju u BiH doprinijele sa $5,160,600, sve putem ITF-a.[54]

Za 2002. kalendarsku godinu, SAD planira doprinijeti sa ukupno $5,245,000. Od toga, $3.2 miliona je planirano za komercijalno i nevladino uklanjanje mina, a skoro $1.2 miliona za pomoć žrtvama. SAD, također, planiraju pomoći regionalni centar za obuku i operacije sa psima u BiH u 2002.[55]

Kanada je doprinijela sa Can$1,708,643 ($1,106,159) za različite programe i periode u BiH u 2001., uključujući Can$522,000 ($337,938) za uklanjanje mina (od strane entitetskih vojski, Akcije protiv mina i norveške Narodne pomoći), Can$119,175 ($77,153) za obuku pasa za pronalaženje mina, Can$472,708 ($306,026) za dva programa pomoći žrtvama, i Can$ 570,100 ($369,077) preko UNDP-ja za pomoć Centrima za uklanjanje mina. Za 2002. , Kanada je iz budžeta izdvojila Can$914,607 ($592,107), uključujući Can$172,502 ($111,675) za uklanjanje mina, Can$253,637 ($164,202) za obuku pasa za pronalaženje mina, Can$177,000 ($114,588) za dva programa pomoći žrtvama, i Can$290,000 ($187,743) preko UNDP-ja za pomoć Centrima za uklanjanje mina. Cjelokupno kanadsko finansiranje ide putem ITF-a, čime se odbija administrativna taksa iz cjelokupne godišnje cifre.[56]

Italija je obezbijedila €224,142 ($201,279) za programe upozoravanja na mine UN-ovog Međunarodnog fonda za djecu (UNICEF) i €245,160 ($220,154) za uklanjanje mina koje će izvršiti talijanska nevladina organizacija Intersos.[57]

Norveška je obezbijedila NOK14,469,179 ($1,721,325) norveškoj Narodnoj pomoći za ručno uklanjanje mina i NOK4,746,525 ($564,670) za mehaničko uklanjanje mina , oboje putem ITF-a. Dodatnih NOK500,000 ($59,482) donirano je strukturi MAC-a putem UNDP-ja.[58]

Austrija je finansirala Međunarodni komitet Crvenog križa u BiH sa ATS1,888,696 ($123,710).[59]

Uklanjanje mina

Prema informacijama iz baze podataka BHMAC-a, tokom 2001. godine je deminirano ukupno 5,545,005 kvadratnih metara zemljišta, a pronađeno je i uništeno 3,113 mina i 2,675 komada NUS-a. [60] Iz BHMAC-a izvještavaju da je u 2000. godini deminirano ukupno 7,111,000 kvadratnih metara zemljišta, a pronađeno i uništeno 5,797 mina i 3,408 NUS-a.[61]

Prema izjavi člana Komisije za deminiranje, “BiH trenutno koristi samo 30 procenata svojih kapaciteta za deminiranje. Država posjeduje kapacitet od 2,000 deminera, ali ih je trenutno angažovano samo 600, s tim što ni oni nisu 100% angažovani. ”[62]

Analiza odgovornih deminerskih organizacija otkriva da su 48 procenata od ukupnog deminiranja vršile komercijalne kompanije, 26 procenata nevladine organizacije, 16 procenata entitetske vojske i 9 procenata civilne zaštite. Poredeći to sa 2002. godinom, komercijalne kompanije su deminirale manje, dok su sve ostale organizacije deminirale više. U 2001. godini su akreditovane 44 deminerske organizacije za rad u Bosni i Hercegovini (32 u 2000.).[63]

Stambeni objekti predstavljaju veći dio očišćene površine u 2001. godini (51 procenat poredeći sa 47 procenata u 2000.), poljoprivredno zemljište manji dio (15 procenata poredeći sa 20 procenata u 2000.), i snabdjevanje električnom energijom manji dio(7 procenata poredeći sa 17 procenata u 2000.).[64]

Ukupan iznos zemljišta prijavljenog kao deminirano od strane dva entiteta u 2001. godini je 5,964,385 kvadratnih metara, ili 419,380 kvadratnih metara više nego što je cifra dobijena od BHMAC-a.

Federacija BiH

U ovom entitetu, za 2001. godinu je planirano deminiranje 10 miliona kvadratnih metara, dok je ostvareno deminiranje 4,425,189 kvadratnih metara. Na 246 deminerskih radilišta (uključujuci 418 kuća), nađena je i uništena suma od 2,529 protupješadijskih mina, 73 antitenkovske mine, i 2,246 komada NUSa. Ostvarenje deminiranja je bilo slično i u 2000. godini. [65]

Prema informacijama iz Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a, njihova vojna deminerska jedinica, sa 19 timova na 16 deminerskih radilišta, tokom 2001. godine je deminirala 765,270 kvadratnih metara, nadmašivši cilj od 670,000 kvadratnih metara.[66] U 2001. godini, jedinice Civilne zaštite Federacije su deminirale 358,147 kvadratnih metara.[67]

Republika Srpska

Prema informacijama iz RSMAC-a, tokom 2001. godine je ukupno deminirano 1,539,196 kvadratnih metara zemljišta sa 112 zadataka, deminirano je 147 kuća, a pronađeno je 528 protupješadijskih mina, 106 protutenkovskih mina i 397 komada NUS-a.[68] U RSMAC-u tvrde da je u 2001. godini Armija RS-a deminirala 188,759 kvadratnih metara sa 19 deminerskih zadatka, očišćeno je pet kuća, a pronađene su 183 protupješadijske mine, 0 protutenkovskih mina i 88 NUS-a.[69] Tokom 2001. godine, Civilna zaštita Republike Srpske je deminirala 121,079 kvadratnih metara.[70]

Nevladine i komercijalne deminerske kompanije

Ukupna površina koju su u 2001. deminirale nevladine i komercijalne kompanije u BiH, finansirane od strane ITF-a, je 3,001,837 kvadratnih metara, a tokom operacija je uništeno 1,875 mina i 896 NUS-a. Ta informacija se poredi sa 3.9 miliona kvadratnih metara deminiranih u 2000. godini.[71] Putem deminerskih operacija nevladinih organizacija je tokom 2001. deminirano ukupno 1,197,404 kvadratnih metara. [72] U 2001., postojalo je 26 komercijalnih deminerskih kompanija akreditovanih za rad u BiH.

Norwegian People’s Aid (NPA) od 1996. godine vrši uklanjanje mina i NUS-a, kao što radi i na drugim projektima minskih akcija u BiH. Tokom 1997., NPA timovi su preseljeni u Kanton Sarajevo. U 2001.-2002. godini, NPA timovi su se ponovno fokusirali na rad u ruralnim podrucjima, ali i nastavili rad u prigradskim dijelovima Sarajeva. Iako u BiH mine nisu gusto postavljane u većini minskih polja, u predgrađu Sarajeva postoji minsko polje sa velikom gustoćom mina, a na kojem NPA trenutno vrši radove. To je površina od 3,113 kvadratnih metara i sadrži 889 protupješadijskih mina; tokom jednog veoma intenzivnog dana, NPA je na tom mjestu pronašla 194 mine. NPA je uvela i nove procedure procjene učinka rada, koje uključuju i socio-ekonomsku procjenu izvršenog deminiranja (pod nazivom Izviđanje 4. nivoa). U svom programu za uklanjanje mina u BiH, NPA zapošljava 167 osoba, uključujući i šest grupa manuelnih deminera, projekat sa psima za otkrivanje eksploziva, manji tim za mehaničko deminiranje, EOD, za tehničko izviđanje i timove bolničara. Također vrše i upozoravanje na mine, a uključeni su i u programe istraživanja za uklanjanje mina. [73]

Talijanska nevladina organizacija, Intersos, je preuzela deminiranje 40,000 kvadratnih metara industrijskog kompleksa Famos u Hrasnici, kanton Sarajevo, of januara do decembra 2002. godine. Ova površina je uglavnom zagađena sa PMA-3 minama, koje sadrže malo metala, dok samo zemljište sadrži metalne materije, što čini rad sa detektorima za metal dosta teškim. Deminiranje je uglavnom samo ručno, a rad vrše lokalni demineri.[74]

Canadian International Demining Corps je od 1999. godine obučila i obezbjedila 40 pasa za deminiranje i njihove vodiće iz Bosne, za vršenje operacija uklanjanja mina u čitavoj državi. Od sredine 2002. godine, akreditovano je i rade 34 psa. [75]

Upozoravanje na mine

Tokom 2001. godine, u BiH nije postojala obaveza za upozoravanje na mine, ali je program naveden u 10-godisnjem državnom planu za uklanjanje mina.[76] U BiH su upozoravanje na mine vršile međunarodne organizacije, uglavnom Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC), UNDP, UNICEF, strane i lokalne nevladine i humanitarne organizacije, entitetska i kantonalna ministarstva obrazovanja, entitetske organizacije Crvenog križa, SFOR, BHMAC, i entitetski centri za uklanjanje mina i NUS-a.

BHMAC ima ulogu koordinatora i odgovoran je za obuku i standarde, dok su entitetski centri odgovorni za vršenje upozoravanja na mine na svom području, uključujući i obuku. Tokom sastanka i kursa obuke organizovanog od strane BHMAC-a, prepoznat je nedostatak jednakog pristupa problemu upozoravanja na mine u BiH. [77] Na kursu BHMAC-a su prepoznati budući problemi poput poboljšanja i jačanja sadašnje strukture, efikasnije koordinacije i integracije u jedinstven sistem, imajući u vidu i sredstva na raspolaganju. [78]

Sve osnovne škole u BiH bi trebale održati šest časova o upozoravanju na mine svake školske godine, ali to ovisi o lokaciji svake škole, i o drugim faktorima poput prepoznavanja potrebe i preopterećenog nastavnog programa škole. [79]

RSMAC. Tokom 2001., sektor za upozoravanje na mine pri RS MAC-u je održao 45 prezentacija u školama i manjim zajednicama, na kojima je prisustvovalo 1,770 osoba, uključujući i povratnike. Radna grupa RSMAC-a za upozoravanje na mine se sastala osam puta tokom 2001. godine. U maju 2001., na Jahorini je održan četverodnevni kurs obuke za instruktore; prisustvovalo je 25 osoba, uglavnom izviđači i planinari. Obuku je finansijski podržao UNDP, Handicap International i ICRC. Četverodnevni kurs za policiju je održan u decembru 2001. godine u Banja Luci, a prisusvovao je 31 policajac iz oba entiteta. Oni su obučeni za vršenje programa upozoravanja na mine u osnovnim i srednjim školama. U 2001., dnevne i sedmične novine Republike Srpske su objavile 147 novinskih članaka o upozoravanju na mine. [80]

FMAC. U 2001, u Federaciji je održano osam sastanaka koordinacione grupe za upozoravanje na mine. Aktivnosti uključuju upozoravanje 2,695 osoba iz visoko rizičnih područja na opasnost od mina, distribuciju materijala putem UNDP kampanje upozoravanja na mine (18,469 postera, 200 letaka, 160,390 rasporeda za djecu, 46,033 bedža, 1,656 majica, 18,106 bilježnica), petodnevni kurs za insruktore iz udruženja planinara, i 338 predavanja od strane 10 insruktora FMAC-a. [81]

UNICEF. Aktivnosti upozoravanja na mine opisane u prethodnom Landmine Monitor-u su nastavljene u 2001. godini. UNICEF-ovi glavni ciljevi za 2002.-2004. su izgradnja kapaciteta unutar BiH vlade i zajednica da bi se spriječilo stradanje djece od minskih eksplozija i poboljšanje koordinacije programa za uklanjanje mina. Kao dio toga, osnovne aktivnosti će biti podrška lokalnim inicijativama i novi pristupi za život u miniranom okruženju, kao i stvaranje opreme za učešće zajednice, sa sredstvima za zaštitu zajednice od stradanja od mina, uz obuku odabranih zajednica o korištenju opreme. [82] Ukupni budžet za ovaj trogodišnji projekat je $445,000.[83]

ICRC.[84] ICRC, u bliskoj suradnji sa organizacijama Crvenog križa iz oba entiteta, nastavlja sa obavljanjem aktivnosti upozoravanja na mine u čitavoj zemlji. Aktivnosti rada u zajednici se sprovode putem mreže instruktora Crvenog križa za upozoravanje na mine u čitavoj državi, a ciljane grupe izložene riziku predstavljaju lokalno stanovništvo (poljoprivrednici, lovci, ribari, drvosječe, i drugi), povratnici, raseljena lica i djeca. ICRC se također usmjerio na stvaranje kapaciteta Republike Srpske, da bi se adekvatno odgovorilo na potrebe ugroženih zajednica. Tokom 2001., za oko 107,000 učesnika je organizovano preko 4,000 prezentacija i oko 5,600 diskusija u grupama, uključujući 96 instruktora.

Funkcija ICRC je i prikupljanje podataka u BiH. Radom u zajednicama, ICRC nastavlja prikupljati podatke o žrtvama mina/NUS-a, a statistike pomažu u kreiranju smjernica akcije protiv mina ICRC-a. Statistike se objavljuju i dostavljaju drugim organizacijama koje učestvuju u upozoravanju na mine, pomoći žrtvama, deminiranju i procesu povratka.

Program lokalne inicijative je osmišljen u svrhu podrške inicijativama početnog nivoa, kao i u svrhu poticanja članova zajednice da pomognu pronaći rješenja za problem mina i NUS-a. Neki od projekata su u potpunosti zamišljeni i implementirani od strane udruženja Crvenog križa, poput primjera minskog polja organizovanog u Tuzli. Druge lokalne inicijative uključuju i jednostavne letke sa porukama vezanim za mine/NUS u područjima i oprezno postupanje, u općinama Kupres, Modriča i Vukosavlje.

Ubrzavanjem procesa povratka je povećano i upozoravanje na mine za povratnike, koje uključuje i međuentitesku podjelu informacija i suradnju, zajedničke prezentacije i diskusije po pitanju tema vezanih za mine, na području Goražda, Tuzle, Doboja, Zenice i Bihaća. Prezentacije su organizovane za povratnike u svih 29 privremenih smještaja na području Goražda.

Udruženje za mlade Crvenog križa je orgnizovalo obuku za svoje članove sa područja Trebinja , Sarajevskog i Unsko-Sanskog kantona. U Unsko-Sanskom kantonu, mladi su izvodili predstavu upozoravanja na mine “Crvenkapica”. Djeci kojoj je potrebna posebna njega, dostavljene su video kasete predstave, stripovi o upozoravanju na mine i audio kasete u 23 škole za takvu djecu.

U srednjim školama, ICRC je predstavio program upozoravanja na mine kao vanškolsku aktivnost, uz veliku pomoć entitetskih ministarstava za obrazovanje. Tokom septembra i oktobra 2001. godine, u Federaciji su organizovana četiri seminara obuke za nastavnike srednjih škola iz kantona Sarajevo, Goražde, Herceg-Bosna, Zenica-Doboj i Tuzla. Na inicijativu ICRC-a, nastavnici iz pet srednjih škola Republike Srpske su upoznali svoje učenike sa upitnicima o opasnosti mina.

UNDP.[85] Prema procjeni efektivnosti upozoravanja na mine, od 27. aprila do sredine septembra 2001, “među ciljanim stanovništvom u oba entiteta BiH, došlo je do porasta nivoa svijesti o opasnosti koju predstavljaju mine i NUS, što je direktan rezultat medijske kampanje.” Neovisnim istraživanjem je otkriven “jasan porast nivoa znanja o preporučenim mjerama bezbjednog postupanja sa minama, među ciljanim stanovništvom ”, i zaključeno je da je “UNDP-ova kampanja upozoravanja na mine i NUS bila efektivna i uspješna.”

Za 2002. godinu, UNDP je razmotrio dvije inicijative upozoravanja na mine: dvomjesečni produžetak medijske kampanje za 2001. godinu, ponovno prikazivanje kratkih animiranih filmova i štampanje ograničenog broja pomoćnog materijala za djecu, kao i kofinansiranje seminara o upozoravanju na mine za novinare u martu.

Drugo.[86] Tokom 2001.-2002., u aktivnostima upozoravanja na mine su učestvovale i mnoge druge organizacije, uključujući:

  • APM- Bihać i Handicap International, koji su obučavali prvenstveno učitelje osnovnih škola da postanu instruktori za upozoravanje na mine. 2001. godine, ovaj rad je završen u svim kantonima Federacije, obučeno je 26,742 osoba (1,525 prosvjetnih radnika i 25,217 djece), a podjeljeno je 350 setova materijala za upozoravanje na mine.
  • PRONI vrši edukaciju mladih osoba na području Distrikta Brčko i sjevera Federacije. Tokom 2001., šest instruktora za upozoravanje na mine je održalo 186 prezentacija za 6,990 osoba, i podjelilo 906 postera, 600 letaka, 7,200 brošura, 1,700 bedževa i 50 majica.
  • BiH udruženje Planinski vrh je obučeno od strane MAC-a Federacije, za davanje instrukcija o upozoravanju na mine, a u 2001., osam instruktora je održalo 13 predavanja za 330 osoba. Oni su podjelili 1,800 postera, 6,000 brošura, 3,000 bedževa, 120 majica i 300 bilježnica.
  • HB udruženje Planinski vrh je također obučeno od strane MAC-a Federacije, za davanje instrukcija o upozoravanju na mine, a u 2001., šest instruktora je održalo 5 predavanja za 50 osoba. Oni su podjelili 900 postera, 3,000 brošura, 150 bedževa, 60 majica i 200 bilježnica.
  • Planinarsko udruženje Medex iz Novog Travnika se bavilo aktivnostima edukacije u kampovima za djecu po čitavoj BiH. U suradnji sa GVC organizacijom, njihovih sedam instruktora za upozoravanje na mine je u 2001. održalo 44 predavanja za 1,450 osoba, i podijelilo 300 postera, 1,000 letaka, 2,000 brošura, 1,000 bedževa, i 200 bilježnica.

Žrtve mina/NUS-a

Tokom 2001., u prijavljenim eksplozijama mina/NUS-a poginule su 32 osobe, a povrijeđeno je 55 osoba, uključujući 12 djece, što predstavlja smanjenje od 100 novih žrtava prijavljenih u 2000. Od ukupnog broja novih žrtvama, 84 su bile civilne žrtve. 02. aprila 2001., tokom operacija izviđanja, od minske eksplozije u blizini grada Prozor na jugozapadu države, poginuo je jedan francuski vojnik, koji je služio za SFOR u Bosni i Hercegovini. [87]

Mine i NUS i u 2002. nastavljaju prouzrokovati nesreće, a do 10. maja 2002. godine, poginulo je 15 civila, a 19 ih je povrijeđeno. [88]

ICRC, radeći na nivou manjih zajednica širom zemlje, nastavlja sa prikupljanjem podataka i ažuriranjem informacija o minskim i nesrećama prouzrikovanim NUS-om. Prema informacijama iz baze podataka ICRC-a od 10. maja 2002., od mina i NUS-a su poginule ili povrijeđene 4,733 osobe. [89] Baza podataka se redovno ažurira sa izvještajima sa terena, a u nekim slučajevima se prikupljaju i podaci o žrtvama iz prethodnih godina, a koje do tada nisu zabilježene. [90] Prema statistikama ICRC-a, između 1996. i 2002. je došlo do smanjenja broja žrtava, od 52 žrtve mjesečno na oko sedam žrtava mjesečno.

Statistike ukazuju da je najveći broj stradanja među lokalnim stanovništvom u rizičnim područjima, a ne među interno raseljenim licima ili povratnicima, a žrtve mina su uglavnom muškarci iz ruralnih područja, sa 20-40 godina starosti, koji se bave opasnim aktivnostima. Stanovništvo je, u većini slučajeva, upoznato sa postojanjem mina i opasnošću koje mine predstavljaju, ali ne postupaju prema mjerama predostrožnosti, uglavnom zbog ekonomske potrebe za obrađivanjem zemljišta, ili iz nekih drugih razloga. 35.6 procenata žrtava prijavljenih u 2001. godini je bilo upoznato sa opasnostima od mina.[91]

Sezonske varijacije ukazuju da je najveći rizik po stanovništvo od marta do maja, jula i augusta, koji su mjeseci najvećeg broja poljoprivrednih aktivnosti. Najveći broj žrtava je povrijeđen baveći se poljoprivredom (muškarci u ruralnim područjima), izlažući se riziku vršenjem aktivnosti zbog ekonomskih potreba. [92]

Prema sadašnjem prikupljanju podataka ICRC-a, unatoč mjerama predostrožnosti, djeca su i dalje žrtve mina i NUS-a u BiH. Djeca do 18 godina predstavljaju 13.8 procenata najnovijih žrtava prijavljenih u 2001. godini.

Žrtve mina/NUS-a u bazi podataka ICRC-a (1992.-10. maja 2002.)[93]

Godina
Broj žrtava
1992 – 1995
3,346
1996
632
1997
290
1998
149
1999
95
2000
100
2001
87
2002 (do 10. maja)
34
Ukupno poslije rata
1,387
UKUPNO
4,733

Pomoć preživjelima

Vlada BiH i međunarodna zajednica nastavljaju sa radom za uklanjanje zdravstvenih i socio-ekonomskih prepreka, sa kojima se suočavaju preživjeli od minskih eksplozija, iako sveukupna koordinacija ne postoji. Preživjeli su uglavnom zapostavljeni i ne postoji sistematski pristup njihovim problemima. Postojeći programi za pomoć se izvode u izolaciji, a koordinacija postoji samo na bilateralnoj bazi, što ne znači i stalno izbjegavanje duplikacije nastojanja. [94]

Kao što je rečeno za prošlu godinu, strateška pomoć žrtvama je trebala postojati na političkom i na tehničkom/operativnom nivou.[95] Međutim, do februara 2002. nije bilio napretka u implementaciji plana, a nije dat nijedan razlog za nedostatak progresa.[96] ICRC i nevladine organizacije nisu uključeni u proces implementacije strateškoga plana. [97]

U BiH postoji više od 20 općih bolnica, svaka općina ima i javnu zdravstvenu ustanovu. CBR centri omogućuju određene fizičke i psihičke rehabilitacije. Manji broj bolnica i javnih zdravstvenih ustanova također omogućuje fizičke terapije i rehabilitacije. Uz to, šest rehabilitacionih centara u BiH pruža hidroterapijski tretman za invalide.[98] Državni centri za socijalnu pomoć su smješteni u svakoj općini, i na lokalnom nivou mogu pomoći žrtvama minskih eksplozija, s tim što su njihovi kapaciteti za pružanje pomoći ograničeni. [99]

Projektom za rehabilitaciju žrtava rata, Svjetska banka je podržala otvaranje rehabilitacionih centara (CBR) u zajednicama BiH. Projekat je završen u decembru 1999., koštajući $30 miliona i uključujući objekte za rehabilitaciju i nabavku opreme, potrebne ljekove i meterijal, obuku i tehničku pomoć za fizioterapiju, profesionu terapiju i psiho-socijalnu rehabilitaciju.[100] U FBiH postoji 38 CBR centara, dok je šest u RS. Queen’s University je omogućio obuku osoblja u centrima. Japanska vlada je Ministarstvu zdravlja RS-a donirala oipremu u vrijednosti od US$8 miliona, da bi uskoro mogli osposobiti i otvoriti još 17 CBR centara u RS-u.[101] Određeni uvjeti su da centri moraju imati “najmanje 200m2 prostora, jednoga ljekara specijalistu, dvije medicinske sestre, dva fizioterapeuta/tehničara, dovoljan broj potencijalnih pacijenata i finasijske prihode da bi se mogli sami finansirati.”[102]

U BiH postoji 15 protetskih centara, širom Federacije i Republike Srpske, u kojima se pruža pomoć osobama sa amputacijama nakon minskih nesreća. Prosječna udaljenost između osobe sa amputacijom i centra za pomoć je 100-150 kilometara.[103] Od 2001. godine, u svim centrima se koriste uvozne proteze veoma dobrog kvaliteta, od proizvođača Otto Bock, jednog od vodećih proizvođača ortopedskog materijala u svijetu. Kompanija posjeduje i predstavništvo u Sarajevu, a prema LSN-u, oko 60% korisnika je zadovoljno sa kvalitetom njihove proteze. Samo jedna radionica na Ilidži proizvodi invalidska kolica. Štake i posebni jastuci sa pomoćnim pritiskom se moraju uvesti iz inozemstva.[104]

Projekat za rehabilitaciju žrtava rata sadrži i komponentu za nabavku, proizvodnju i očuvanje kvaliteta proteza i ortopedskih sredstava, iako je jedan od centara koji je podržan projektom, Centar za proteze u Tuzli, zaustavio proizvodnju.[105] No, prema istraživanju od jula i augusta 2001., sa adekvatnim sredstvima, proteze dobrog kvaliteta bi se nakon određenog vremenskog perioda mogle nadomjestiti potrebnim protezama.[106]

ITF je u 2001. za pomoć žrtvama mina u BiH odvojio US$656,850.[107] To predstavlja oko 2.3 procenta ukupnih sredstava ITF za 2001. Donatori su Austrija, Kanada, Danska, Luksemburg, Slovenija i SAD. Tokom godine, 44 osobe preživjele nakon eksplozija mina iz BiH su se liječile na Slovenačkom rehabilitacionom institutu. ITF je u junu 2001. organizovao i rehabilitacioni odmor za 15 djece-preživjelih iz BiH, u Debelirtic odmaralištu za mlade na slovenačkoj obali. [108]

Pet međunarodnih organizacija nastavlja pružanje posebne pomoći preživjelima iz BiH: ICRC, International Rescue Committee (IRC), Jesuit Refugee Service (JRS), Landmine Survivors Network (LSN) i Queen’s University.

ICRC je pružao pomoć putem mreže Crvenog križa u BiH. Podatke prikupljene o žrtvama mina/NUS-a često koriste potencijalni donatori i implementatori projekata da bi se direktno povezali sa kvalificiranim preživjelima nakon minskih eksplozija, koji bi mogli voditi njihove projekte u regionu.[109]

Sredinom 2001., donacijom od japanskog Crvenog križa je omogućena pomoć preživjelima sa najvećim potrebama u RS. Potrebe preživjelih su precizirali instruktori za upozoravanje na mine, a pomoć je pružena putem mreže Crvenog križa. Ova pomoć je bila od koristi za 28 osoba, što im je pomoglo u rješavanju osobnih problema, na primjer, pomoć je uključila i popravke kuća, nabavke stoke, pet amputiranih osoba je dobilo proteze, i podjeljeno je 1,400 zaštitnih čarapa. [110]

Unutar drugog projekta, putem kontakta između ICRC-a i predstavnika Whittier College-a, iz Kalifornije i američkog Crvenog križa, podjeljeno je oko 1,000 “paketa prijateljstva” za djecu-preživjele u BiH. [111]

JRS u BiH vodi dva programa: program pomoći preživjelima za djecu i drugi program za starije osobe. Putem programa za djecu, pruža se zdravstvena pomoć, rehabilitacija, materijal, psiho-socijalna i pravna podrška. Sa sjedištem u Sarajevu, program je osmišljen za pružanje pomoći djeci-preživjelima u čitavoj BiH. Tokom 2001., programom je potpomognuto 173 djece, a u to spada 916 kućnih posjeta, 34 proteze i ljetni kamp za 27 djece. Programom za starije preživjele, u 2001. godini je pružena pomoć za 32 osobe iz kantona Sarajevo, Srednjobosanskog i Unsko-Sanskog, i sa područja Banja Luke, obezbjedivši im ljekove, proteze i rehabilitacionu pomoć. Programe su finansirali RENOVABIS (iz Njemačke), CORDAID i JRS.[112]

Ne postoje stručni programi za profesionalnu rehabilitaciju; takve programe implementiraju nevladine organizacije koje rade sa invalidima. International Rescue Committee (IRC) vodi profesionalni program obuke u Banja Luci, i organizuje seminare za preživjele u minskim nesrećama. U Mostaru, IRC preživjelima pomaže sa nabavkama proteza, sportskim programima podrške za invalide i vođenjem manjih kompanija.[113]

U 2001., LSN je nastavila rad sa spoljnim saradnicima raspoređenim po manjim zajednicama, a koji su također amputirani i pomažu drugim preživjelima. Program, koji uključuje rad u 11 različitih miniranih regiona u BiH, biće proširen i na druga područja tokom naredne godine. Programom se vrši procjena potreba preživjelih, pruža se psihološka i socijalna pomoć, i obrazuju se porodice o utjecaju gubitka udova. LSN povezuje preživjele i njihove porodice sa postojećim servisima i prati progres oporavka i reintegracije. LSN pruža i direktnu materijalnu podršku preživjelima, kroz pokrivanje troškova proteza, profesionalnu obuku, popravke stambenih objekata ili hitnu nabavku hrane, po potrebi. LSN objavljuje državni imenik organizacija koje povezuju preživjele sa servisima za rehabilitaciju u BiH. Imenik je dostupan i putem interneta.[114] LSN blisko surađuje sa preživjelima i lokalnim i međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava invalida i za promovisanje jednakih prava na rad u zajednicama, obrazovanje, zaposlenje i fizičku rekreaciju, kao što je organizovanje turnira u odbojci i košarci za invalide jednom godišnje. Tokom 2001., pružena je pomoć za 1000 osoba, a 90 procenata njih su bili preživjeli u minskim nesrećama.[115]

Putem Ministarstva za pitanja veterana, vojnici-preživjeli u minskim nesrećama imaju pravo na besplatnu protezu svake treće godine, besplatnu zdravstvenu zaštitu i osiguranje, besplatno lječenje u stručnim rehabilitacionim centrima i dobijaju odštete za svoje invalidnine.[116] Istovremeno, civilne žrtve mina moraju plaćati svoju zdravstvenu zaštitu ili osiguranje, i primaju mnogo manje i neredovnije odštete za svoje povrede. Civili moraju plaćati dio od ukupnih troškova za svoje proteze, koje koštaju između 3,000 i 5,000 KM ($2,381). U FBiH, civili plaćaju 15 procenata od ukupnih troškova, dok civili u RS plaćaju 10 procenata. U Unsko-Sanskom kantonu, civili dobijaju besplatne proteze, a u Srednjebosanskom je određena cijena od 1,000 KM ($47). U Tuzlanskom kantonu, civili-preživjeli u minskim nesrećama moraju platiti 100 procenata od ukupnih troškova.[117] Troškovi su previsoki za većinu stanovnika u državi, gdje prosječna plaća iznosi $880 godišnje.[118]

Iako tačne statistike nisu dostupne, izgleda da je značajan broj preživjelih oslijepio od eksplozija mina. Na primjer, 57 preživjelih je registrovano u Udruženju za slijepe u Banja Luci, s tim što je malo toga učinjeno da se odgovori na potrebe preživjelih sa oslabljenim vidom. Postoji podatak da u BiH imaju samo dva psa vodića za slijepe.[119]

Pomoć invalidima u BiH pruža 61 nevladina organizacija, uključujući i lokalna udruženja. [120] U FBiH, na primjer, postoji 18 odbojkaških klubova za invalide i dvije lige (I – 10 klubova and II – 9 klubova). U RS, na turnirima učestvuje 6 odbojkaških timova za invalide. U augustu 2001., BiH je po drugi put pobijedila na Europskom prvenstvu u odbojci za muškarce invalide. U FBiH postoji sedam košarkaških klubova za muškarce u invalidskim kolicima i jedan klub za žene, dok u RS postoje dva kluba za muškarce. U FBiH, također, postoje tri atletičarska kluba za invalide, kao i mnogobrojni manji nogometni klubovi.[121]

Prema LSN bazi podataka, za oko 200 od 897 žrtava mina/NUS-a nije potrebna nikakva pomoć (tj. 22 procenata njih su psihički i fizički zdravi i sposobni da se sami uzdržavaju). Drugih 78 procenata žrtava, koje su registrovane u bazi podataka, zahtjeva redovan kontakt i podršku.[122]

Prava i postupanje sa invalidima

Tri državna zakona određuju prava osoba invalida.[123] U slučaju FBiH, nakon usvajanja zakona na entitetskonm nivou, svaki kanton mora usvojiti svoje zakone; iz tog razloga se situacije razlikuju u različitim kantonima. Samo kantoni Tuzla, Bihać i Srednjobosanski kanton su usvojili takve zakone. Razlog za zakašnjenje je taj, da prema državnom zakonu, centri za socijalnu zaštitu moraju preuzeti brigu nad invalidima, što znači i isplaćivati invalidninu. Pošto status i finansiranje takvih centara još uvijek nisu jasno definisani, invalidske penzije nisu isplaćene već godinu ili više dana. U RS, koja nema sistem kantona, invalidske penzije se isplaćuju sa zakašnjenjem od četiri mjeseca.[124] LSN, zajedno sa nekim od preživjelih u minskim eksplozijama, zahtjevaju od centara za socijalnu zaštitu da učine više po pitanju podrške civilnim žrtvama mina. U centrima tvrde, da imaju više kategorija klijenata za koje se moraju pobrinuti, a da sredstva koja posjeduju nisu dovoljna da se pomogne svima. [125]


[1] Bosna i Hercegovina (BiH) se sastoji od dva «entiteta», Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS).
[2] Izvještaj o Članu 7, Verzija A, 20. maj 2002.
[3] Razgovor sa Dragišom Stankovićem i Franjom Markotom, članovima Komisije za deminiranje, Sarajevo, 31. januar 2002. U svom izvještaju OSCE-u za april 2002., BiH je izjavila: "Očekuje se da će Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija u bliskoj budućnosti finalizirati nacrt Zakona."
[4] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13. decembar 2001.
[5] Izvještaj o Članu 7, Verzija A, 20. maj 2002.
[6] "Visoki predstavnik traži hitno usvajanje državnog Zakona o humanitarnom deminiranju", Izjava za štampu, Ured Visokog predstavnika, Sarajevo, 5. februar 2002.
[7] Ovaj Izvještaj o Članu 7 odnosi se na period od januara 1996. do 30. aprila 2002. Prvi Izvještaj o Članu 7 BiH je podnijela 1. februara 2000., za period od 8. marta 1999. do 1. februara 2000., a njen drugi Izvještaj o Članu 7 podnijet je 1. septembra 2001., za period od januara 1996. do 1. septembra 2001.
[8] Telefonski razgovor sa Amirom Aripović, Odjel za mir i sigurnost, Ministarstvo vanjskih poslova, Sarajevo, 30. april 2002.
[9] Izvještaj o Članu 7, Verzija E, 1. februar 2000. Za detalje o ranijoj proizvodnji, vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 1999., str. 553-554.
[10] Izvještaji o Članu 7, Verzija E, 1. septembar 2001. i 20. maj 2002.
[11] Razgovor sa Dragišom Stankovićem i Franjom Markotom, članovima Komisije za deminiranje, Sarajevo, 31. januar 2002.
[12] Pismo brigadira Hase Ribe, Federalno ministarstvo odbrane, 21. april 2000.
[13] Razgovor sa Jusufom Hubjerom, direktorom, Unis-Ginex, Goražde, 25. januar 2002.
[14] Izvještaj o Članu 7, Verzija G.1, 1. februar 2000.Također vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2000., str. 590-591.
[15] Izvještaji o Članu 7, Verzija F, 1. septembar 2001. i 20. maj 2002.
[16] Međutim, ukupna cifra za svaku vrstu mina je 2,145. Izvještaj o Članu 7, Verzija D, februar 2000.
[17] Izvještaji o Članu 7, Verzija D, februar 2000., 1. septembar 2001. i 20. maj 2002.
[18] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13. decembar 2001. On je objasnio da je prvi Izvještaj o Članu 7 napisao stručni savjetnik prijašnjoj Komisiji za deminiranje. Kada je zvaničnik BHMAC-a pripremao kasnije Izvještaje o Članu 7, zabilješke prijašnje Komisije nisu bile dostupne.
[19] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13. decembar 2001.; email od Bojana Vukovića, saradnika za upozoravanje na mine, RSMAC, 29. januar 2002.
[20] "Daily Media Monitoring Summary, srijeda, 20. februar 2002.", UN Misija u BiH.
[21] Ibid.
[22] “Pronađeno još ilegalnog oružja”, Kathimerini (grčke novine, internet izdanje na engleskom jeziku), 31. oktobar 2001.; "Bosna: Mjesečni izvještaj Ujedinjenim nacijama o operacijama Stabilizacijskih snaga", Vijeće sigurnosti UN-a, 4. januar 2002., www.reliefweb.int, pregledano 18. februara 2002.
[23] “NATO pronalazi ilegalnu municiju u jugoistočnoj Bosni”, Kathimerini (grčke novine, internet izdanje na engleskom jeziku), 14. mart 2002.; "Sanduci mina i ostala eksplozivna sredstva pronađeni u Bosni", European Stars and Stripes, 20. april 2002.
[24] "Bosanci predaju više oružja Programu sakupljanja", Kathimerini (grčke novine na engleskom jeziku, internet izdanje), 17. juli 2002.
[25] Za potpuni opis problema mina, vidi "Situaciju sa minama u BiH", www.bhmac.org, i «Problem mina», www.bhmac.org/fed/opis.htm.
[26] BHMAC, "BHMAC uklanjanje mina i NUS-a 2002.", januar 2002., strana 2.
[27] Izvještaj o Članu 7, Verzija C, 20. april 2002.; baza podataka BHMAC-a.
www.bhmac.org/bhmac/info/statistics/statistics_e.htm, pregledano 4. januara 2002. Procjena na oko milion mina zasnovana je na 307,000 zabilješki u bazi podataka BHMAC-a o minama postavljenim od strane entitetskih vojski. Procijenjeno je da su vojske postavile 700,000 mina, a civili oko 300,000 mina bez izvještavanja o tome. "BHMAC uklanjanje mina i NUS-a 2002.", januar 2002.
[28] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 21. februar 2002.
[29] Izvještaji o Članu 7, Verzija C, 1. februar 2000., 1. septembar 2001. i 20. maj 2002.; razgovor sa Filipom Filopovićem, direktorom, BHMAC, 8. mart 2001.
[30] Razgovor sa Ahdinom Orahovcem, direktorom, Federalni MAC, Sarajevo, 12. mart 2002.
[31] "Bh podaci o uklanjanju mina-izviđanju: Područje izviđeno u 2001. Ispravka od januara 2002.", www.bhmac.org/bhmac/info/statistics/, pregledano 19. februara 2002.; razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, 15. febraur 2002. Također vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str. 634.
[32] "BiH podaci o uklanjanju mina-izviđanju: Područje izviđeno u 2000."; razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13. decembar 2001.
[33] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 4. juni 2002.
[34] «Izvještaj FMAC-a za 2001., Sarajevo, januar 2002.», str. 3, 13-14, dostavio Ahdin Orahovac, direktor, Federalni centar za uklanjanje mina, 12. mart 2002.
[35] Intervju sa David Rowe-om, menadžerom programa i strateškim savjetnikom, BHMAC, Sarajevo, 13. februar 2002. Izvještaj je dostupan na www.gichd.ch. Također vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str. 636.
[36] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 12. april 2002.
[37] "Izjava Sjedinjenih Država o finansiranju uklanjanja mina", Odbor donatora, Sarajevo, 20. mart 2002., dokument dostavio Alan Carlson, drugi sekretar, Američka ambasada, Sarajevo.
[38] Email od Centra za izviđanje za Landmine Monitor (HRW), 30. juli 2002.
[39] Zakon o humanitarnom deminiranju Bosne i Hercegovine, objavljen u Službenom listu, broj 5, godina VI, 12. marta 2002.
[40] Ibid.
[41] Kursna vrijednost 29. aprila 2002.: €1 = US$ 0.898, a 1. aprila 2002: US$1 = KM2.1, korištena u cijelom tekstu.
[42] "Plan strategije uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini do godine 2010, Nacrt", dokument dostavio Ahdin Orahovac, direktor, Federalni MAC, Sarajevo, 22. mart 2002.
[43] Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 4. juni 2002.
[44] Za detalje o strukturi u 2001. BiH i entitetskih Centara za uklanjanje mina i NUS-a, vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str. 626-628.
[45] "BHMAC Uklanjanje mina i NUS-a 2002.", januar 2002.
[46] "Višegodišnji izvještaj o prijemu novca: Bosna i Hercegovina", baza podataka UN-ovih investicija za uklanjanje mina, www.mineaction.org, pregledano 26. jula 2002. Kanadska međunarodna agencija za razvoj (CIDA) izvještava da je Kanada ukupno dala Can$1,708,643 ($1,106,159) u 2001. (email od Lisanne Garceau-Bedner, CIDA, Landmine Monitor-u, 20. juna 2002.).
[47] Visoki predstavnik je u oktobru 2000. otpustio tri člana Komisije za deminiranje zbog optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja, raspustio Komisiju i postavio nove članove.
[48] Izjava Henrik Kolstrup-a, stalnog predstavnika UNDP-ja na sastanku Odbora donatora za Program uklanjanja mina i NUS-a u BiH, Sarajevo, 12. mart 2001., i 29. marta 2001. na sastanku u New York-u: vidi izjavu za štampu UN-a, 30. mart 2001., www.un.org/News/dh/latest/page2.html.
[49] Razgovor sa Jusufom Tanovićem, saradnikom za implementaciju programa, Program uklanjanja mina, UNDP, Sarajevo, 16. januar 2002. Za detalje o UNDP Fondu za deminiranje u BiH, vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str. 631-632.
[50] Email od Jusufa Tanovića, saradnik za implementaciju programa, Program uklanjanja mina, UNDP, 15. februar 2002.
[51] Email od Eve Veble, ITF, 12. mart 2002.
[52] "Plan aktivnosti ITF-a za godinu 2002.", Newsletter No. 8, ITF, april 2002., str. 5.
[53] "Godišnji izvještaj za 2001.", ITF, str.19; email od Eve Veble, ITF, Landmine Monitor-u, 5. juni 2002.
[54] Email od Alana Carlsona, drugog sekretara, Američka ambasada, Sarajevo, 20. mart 2002.
[55] "Izjava Sjedinjenih Država o finansiranju uklanjanja mina", sastanak Odbora donatora, Sarajevo, 20. mart 2002.mithras78
[56] Email Lisanne Garceau-Bedner, Kanadska međunarodna agencija za razvoj, Landmine Monitor-u, 20. juni 2002. (ekvivalente u US$ obezbijedila je CIDA); CIDA website: www.acdi-cida.gc.ca, pregledano 27. marta 2002.; email od Emila Barana, Kanadska ambasada, Sarajevo, 21. mart 2002.
[57] "Italija 2001. Uklanjanje mina, rehabilitacija i programi pomoći žrtvama", dokument podijeljen na sastancima Stalnog komiteta, Ženeva, februar 2002.; emailod Stefano Calabretta, Intersos, 13. juni 2002.
[58] Email od Marie Louise Teige, Ministarstvo vanjskih poslova, Norveška, 23. januar 2002. Kursna vrijednost 29. aprila 2002.: NOK 1 = US$ 0.119, korišteno u cijelom tekstu.
[59] Email od Judith Majlath, Austrijska pomoć žrtvama mina, 8. mart 2002. Kursna vrijednost 29. aprila 2002.: ATS 1 = US$ 0.0655, korištena u čitavom tekstu.
[60] BHMAC, “BiH Podaci o deminiranju–izviđanju u 2001. godini. Ispravka od 01. januara 2002.,” www.bhmac.org, stranica pregledana 20. februara 2002.
[61] Razgovor sa Filipom Filipovićem, direktorom BHMAC-a, Sarajevo, 8. mart 2001.
[62] Razgovor sa Dragišom Stankovićem, članom Komisije za deminiranje, Sarajevo, 8. februar 2002.
[63] BHMAC, “Podaci o deminiranju-izviđanju u 2001. godini. Ispravka od 01. januara 2002.;” lista akreditovanih organizacija na www.bhmac.org/bhmac/coordination/documents, pregledana 4. januara 2002.
[64] BHMAC, “ Podaci o deminiranju-izviđanju u 2001. godini.” Za poređenje, pogledati Izvještaj Landmine Monitora 2001, str. 637; promjenjene su neke kategorije zemljišta za korištenje.
[65] “Federalni izvještaj za 2001. godinu”, Federalni centar za uklanjanje mina i NUS-a, Sarajevo, januar 2002., i “Federalni izvještaj za 2000. godinu”, Federalni centar za uklanjanje mina i NUS-a, januar 2001.
[66] Bilten Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a, januar – septembar 2001., str.3, i “Pregled operacija deminiranja za područje Federacije i Distrikta Brčko BiH u 2001.”, na www.bhmac.org/fed/s12.htm, pregledano 4. marta 2002.
[67] “ Pregled operacija deminiranja za područje Federacije i Distrikta Brčko BiH u 2001.,” na www.bhmac.org/fed/s12.htm, pregledano 4. marta 2002.; “Izvještaj FMAC-a za 2000. godinu, Sarajevo, januar 2001.,” dokument dostavio Ahdin Orahovac, direktor Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a, Sarajevo, 12. mart 2002.
[68] Email od Bobelle Stevković, saradnika za informacije, RSMAC, Banja Luka, 3. juni 2002.
[69] Ibid.
[70] “Pregled operacija deminiranja za područje Federacije i Distrikta Brčko BiH u 2001.;” “Izvještaj FMAC-a za 2000. godinu, Sarajevo, januar 2001.”
[71] “Godišnji izvještaj za 2001. godinu,” ITF, str. 24.
[72] Email od Eve Veble, šefa odjela za međunarodne odnose, ITF, 12. mart 2002.
[73] NPA, “Bosna i Hercegovina,” Humanitarno deminiranje 2002 (bez datuma).
[74] Email od Stefano Calabretta, Intersos, 13. juni 2002.
[75] Email od CIDC-a za Landmine Monitor (HRW), 30. juli 2002.
[76] Razgovor sa Nerminom Hadžimujagićem, pomoćnikom direktora za koordinacije, BHMAC, Sarajevo, 5. mart 2002.
[77] “Struktura upozoravanja na mine u BiH – Status i problemi”, BHMAC, FMAC i RSMAC Izvještaj o kursu upozoravanja na mine., str. 4-5, juli 2001., dostavio Nermin Hadžimujagić, pomoćnik direktora za koordinacije, BHMAC, Sarajevo, 5. mart 2002.
[78] Ibid.
[79] Razgovor sa Vanjom Bojinović, koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 2. april 2001. i 26. februar 2002.
[80] Email od Bojana Vukovića, saradnika za upozoravanje na mine, RSMAC, 29. januar 2002.
[81] Razgovor sa Ahdinom Orahovcem, direktorom FMAC-a, Sarajevo, 25. februar 2002.
[82] “Djeca žrtve mina. Plan rada 2002.-2004.,” UNICEF, dostavile Berina Arslanagić i Helena Eversole, pomoćnik predstavnika, UNICEF, Sarajevo, mart 2002.
[83] “Spriječavanje stradanja od mina u Bosni i Hercegovini”, UNICEF, (bez datuma), na www.mineaction.org, pregledano 1. jula 2002.
[84] Email od Pascala Cuttata, šefa ICRC-a u BiH, 7. februar 2002. i sastanak sa Vanjom Bojinović, koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 26. februar 2002.
[85] Email od Jusufa Tanovica, stručnog saradnika za program uklanjanja mina i NUS-a, UNDP, Sarajevo, 15. i 20. februar 2002. Također vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str. 645.
[86] Razgovor sa Ahdinom Orahovcem, direktorom Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a, Sarajevo, 25. februar 2002.
[87] 2001 broj žrtava iz: email-a za Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002.; april 2001. incident iz: “Francuski vojnik poginuo u minskoj eksploziji,” The Independent (britanski dnevne novine), 5. april 2001.
[88] Email za Landmine Monitor-a od Vanjae Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002.
[89] Ibid.
[90] Na primjer, prema Izvještaju Landmine Monitor-a za 2001. broj prijavlejnih žrtava u 2000. je bio 32 poginulih i 60 povrijeđenih. U bazi podataka ICRC-a, trenutno je zabilježeno 35 poginulih i 65 povrijeđenih tokom 2000. Razgovor sa Vanjom Bojinović, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 26. februar 2002.
[91] Email za Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002.
[92] “Statistike o žrtvama mina/NUS-a,” u: Bosna i Hercegovina: ICRC program upozoravanja na mine/NUS u manjim zajednicama, Međunarodni komitet crvenog križa, 22. maj 2002.
[93] Email za Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002. Podaci ažurirani do 10. maja 2002.
[94] Povjerljivi podaci iz više izvora.
[95] Vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001, str. 649.
[96] Telefonski razgovor sa Dr. Goranom Cerkezom, iz Federalnog ministarstva zdravlja, 4. februar 2002.
[97] Telefonski razgovor sa Vanjom Bojinovic, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 6, mart 2002.
[98] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002. Za dodatne informacije vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2000, str. 603-604.
[99] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[100] “Projekat za rehabilitaciju žrtava rata,” World Bank program za rekonstrukciju i razvoj u Bosni i Hercegovini, Ažuriran progres, maj 2001.,str. 41.
[101] Telefonski razgovor sa Dr. Goranom Cerkezom , iz Federalnog ministarstva zdravlja, 4. februar 2002.
[102] Pismo od RS Ministarstva zdravlja za Dom zdravlja Trebinje, broj dokumenta 01-05-565/2001, 3. april 2001.
[103] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001., str. 8.
[104] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[105] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001, str. 15.
[106] Ibid., str. 9.
[107] Email za Landmine Monitor-a od Eve Veble, šefa odjela za međunarodne odnose, ITF, 17. maj 2002.
[108] ITF, Godišnji izvještaj za 2001., str. 19.
[109] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[110] Razgovor sa Vanjom Bojinović, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u BiH, 26. februar 2002.
[111] Email od Pascala Cuttata, šefa ICRC-a u BiH, 7. februar 2002. i sastanci sa Vanjom Bojinović, koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 26. februar 2002.
[112] Razgovor sa Przemekom Miozgom, direktorom programa, Jezuitski servis za izbjeglice, Sarajevo, 8. mart 2002.; i odgovori iz Landmine Monitor upitnika o pomoći preživjelima, 22. februar 2002.
[113] Email od Plamenka Priganica, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[114] www.lsndatabase.org.
[115] Podaci iz Landmine Monitor upitnika o pomoći preživjelima, upitnik ispunio Plamenko Priganica, direktor BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 11. mart 2002.
[116] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[117] Ibid.
[118] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001, str. 8.
[119] Ibid., p. 11.
[120] Razgovor sa Dr. Goranom Cerkezom, iz Federalnog ministarstva zdravlja, 20. mart 2001.
[121] Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar 2002.
[122] Ibid.
[123] Za dodatne informacije vidi izvještaj Landmine Monitor-a za 2000., str. 604.
[124] Razgovor sa Plamenkom Priganicom, direktorom LSN BiH, Tuzla, 24. mart 2001.
[125] Sastanak sa Šaćirom Hidanović, socijalnim radnikom pri LSN, Trebinje, 17. januar 2002.

Top