Ključni razvoji
od maja 2001.: Novi zakon o humanitarnom deminiranju usvojen je u februaru
2002. godine. Donatori su obezbijedili $16.6 miliona za finansiranje uklanjanja
mina u 2001. godini. Operacijama deminiranja mina očišćeno je 5.5
do 6 miliona kvadratnih metara zemljišta u 2001., a 73.5 miliona kvadratnih
metara je izviđeno. Državno Izviđanje o utjecaju mina trebalo bi
početi u novembru 2002. U 2001. je bilo 87 žrtava mina i NUS-a,
što je smanjenje u odnosu na 2000.
Zabrana korištenja mina
Bosna i Hercegovina
(BiH)[1] je potpisala Sporazum o
zabrani korištenja mina 3. decembra 1997. i ratifikovala ga 8. septembra
1998., postavši zemlja potpisnica 1. marta 1999. BiH je 20. maja 2002.
zabilježila da je "specijalni zakon" o zabrani korištenja i
proizvodnje protupješadijskih mina u procesu stvaranja i da bi proces
"trebao biti završen do jeseni
2002.".[2] Komisija za deminiranje je
izjavila da radi na prvom nacrtu i da će sve učiniti da novi zakon
bude usvojen do kraja 2002.[3] Zoran
Grujić, pomoćnik direktora za informacije Centra za uklanjanje mina i
NUS-a BiH (BHMAC), izjavio je Landmine Monitor-u da je posjedovanje,
proizvodnja, odlaganje i korištenje protupješadijskih mina već
proglašeno nelegalnim kao i "bilo kojeg drugog eksplozivnog sredstva" prema
postojećem zakonu u BiH.[4]
Nakon dugih odgađanja, BiH je 12. februara 2002. usvojila Zakon o
humanitarnom deminiranju.[5] Visoki
predstavnik UN-a opisao je važnost novog zakona: "Ovaj zakon će
ojačati Komisiju za deminiranje, stvarajući jedinstveno središte
koje će predstavljati BiH operacije uklanjanja mina u njenim odnosima sa
međunarodnom zajednicom. Zakon će ovlastiti BHMAC da uvede iste
standarde za deminiranje širom BiH i po prvi put ponuditi zaštitu
deminerima, definišući njihove odgovornosti i prava u skladu sa
međunarodnim standardima."[6]
Zakon je stupio na snagu u martu 2002. godine.
BiH je prisustvovala Trećem sastanku zemalja potpisnica Sporazuma o
zabrani korištenja mina u septembru 2001. u Nikaragvi. 29. novembra 2001.,
BiH je kofinansirala i glasala za rezoluciju 56/24M Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija, podržavajući Sporazum o zabrani korištenja
mina. BiH je učestvovala u sastancima Stalnog komiteta u januaru i maju
2002. godine.
BiH je podnijela svoj treći transparentni izvještaj o Članu 7
Sporazuma o zabrani korištenja mina 20. maja
2002.[7] Ona je podnijela svoj
godišnji izvještaj o minama Organizaciji za sigurnost i saradnju u
Evropi (OSCE) 26. aprila 2002. [8]
BiH je potpisnica Dodatka Protokolu II Konvencije o konvencionalnom
naoružanju (CCW), ali u decembru 2001. nije podnijela državni
godišnji izvještaj. BiH nije prisustvovala Trećoj godišnjoj
konferenciji zemalja potpisnica Dodatka Protokolu II u decembru 2001., ali je
prisustvovala narednoj Drugoj revizionoj konferenciji CCW.
Proizvodnja i prevoz
BiH nije izvijestila o datumu kada je prestala
proizvoditi protupješadijske mine. Nema dokaza o proizvodnji ili prevozu
protupješadijskih mina od stupanja na snagu Sporazuma o zabrani
korištenja mina u martu 1999. Oko polovine proizvodnje sredstava odbrane
bivše Jugoslavije bilo je smješteno u BiH, sa značajnom
proizvodnjom mina u tvornicama u Goraždu, Vogošći i Bugojnu.
U prvom Izvještaju o Članu 7 BiH 1. februara 2000. je rečeno
da BiH "nije završila proces planiranja koji se odnosi na predaju ili
oduzimanje objekata za proizvodnju PPM. Taj rad bi trebao biti obavljen ove
godine (2000.) i o njemu će se izvijestiti kada planovi budu
završeni."[9] U dva naredna
Izvještaja o Članu 7, BiH kaže se da je "tvornica u Bugojnu
uništila cijelokupnu opremu korištenu za proizvodnju mina", ali isto
se ne odnosi na ostale bivše proizvodne
objekte.[10]
Na zahtjev da dostave informacije koje nedostaju, dva člana Komisije za
deminiranje izjavila su u januaru 2002. da su svi proizvodni objekti
oduzeti.[11] Istog mjeseca, direktor
tvornice u Goraždu potvrdio je da je ona ranije proizvodila
protupješadijske mine (što je u suprotnosti sa ranijim poricanjem
Federalnog ministra odbrane)[12] i
dodao da njeni proizvodni objekti ostaju na
mjestu.[13]
Uništavanje zaliha
Uništavanje zaliha protupješadijskih mina
završeno je do novembra 1999., pri čemu je uništeno ukupno
460,727 mina.[14] Pored tih mina,
BiH izvještava o trenutnom uništavanju mina dobijenih tokom operacija
uklanjanja mina i sakupljenih od strane entitetskih vojski, timova Civilne
zaštite i tokom Operacije Harvest međunarodnih Stabilizacijskih snaga
(SFOR). Do 1. septembra 2001., uništeno je ukupno 71,829
protupješadijskih mina pronađenih ili sakupljenih tim putem, a do 30.
aprila 2002. ukupan broj se povećao na
73,703.[15]
U prvom Izvještaju o Članu 7 BiH iz februara 2000. unešeno je
da je zadržano ukupno 2,165 protupješadijskih mina, prema Članu
3, u svrhe obuke i razvoja.[16] U
dva kasnija Izvještaja o Članu 7 iz septembra 2001. i maja 2002.
unešeno je da je zadržano ukupno 2,405 mina.Veći broj
uključuje mine bez i sa upaljačem, koje prvobitno nisu prijavljene,
kao i dodatnih 20 protupješadijskih mina
PMR-21.[17]
Zvaničnik BHMAC-a rekao je Landmine Monitor-u da je do nekih
proturječnosti u Izvještajima o Članu 7 došlo zbog
nedostatka kontinuiteta između prijašnje i sadašnje Komisije za
deminiranje. On je dodao da će, sa novim Zakonom o humanitarnom
deminiranju, sadašnja Komisija za deminiranje biti u mogućnosti da
zahtijeva potpunije
informacije.[18]
Prema Izvještajima o Članu 7, ni entitet Republike Srpske ni
entitet Federacije nisu upotrijebili zadržane mine od stupanja na snagu;
nisu zabilježeni detalji o planiranim namjenama, zbog kojih su one
zadržane.
Korištenje
U Izvještaju Landmine Monitor-a za 2001.
uključen je i niz mogućih upotreba protupješadijskih mina u BiH,
posebno povezanih sa sumnjama da su bosanski Srbi u južnoj Bosni
pokušali spriječiti povratak izbjeglica Bošnjaka. U decembru
2001. i januaru 2002., BiH zvaničnici su izjavili da nema dokaza o novom
postavljanju protupješadijskih
mina.[19] U februaru 2002., jedan
Hrvat iz grada Travnika, koji se tamo vratio nekoliko dana ranije, teško je
povrijeđen eksplozijom mine. Ured Visokog predstavnika je izjavio da "ako
je ovo incident povezan sa povratkom, mi ga oštro osuđujemo, i zbog
toga tražimo brzu i efikasnu
istragu."[20] 20. februara 2002.,
nepoznate osobe su minirale kuću bivšeg šefa policijskog Odjela
za krivične postupke u Bileći, na jugoistoku Republike
Srpske.[21]
Otkrivena su skrovišta municije, uključujući i mine. U oktobru
2001., međunarodne Stabilizacijske snage otkrile su dva ilegalna
skrovišta oružja, uključujući protutenkovske mine, u
podzemnim bunkerima u blizini istočnobosanskog grada Han
Pijeska.[22] Ostala skrovišta
mina i municije pronađena su u jugoistočnoj Bosni, u blizini
Kopača, u martu 2002., i u blizini Doboja u aprilu
2002.[23] U julu 2002., u
štampi je objavljeno je da je SFOR prikupio "znatno više oružja i
municije", "ove godine u odnosu na prošlu godinu... Ove godine, Bosanci su
predali 18,666 ručnih granata, 2,826 mina, 4,893 komada manjeg
oružja..."[24]
Problem mina
BHMAC je opisao BiH kao vjerovatno najviše
miniranu zemlju u Europi, nakon rasprostranjene upotrebe mina, naročito
protupješadijskih mina, tokom rata 1991.- 1995. Značajna količina
neeksplodiranih ubojitih sredstava (NUS) također šteti
zemlji.[25] BHMAC je opisao
situaciju kao "prijetnju koja je generalno neplanski raspoređena i u manjem
broju za datu lokaciju. Ukupno potencijalno minirano područje je 4,000
kvadratnih kilometara i veći dio toga još uvijek zahtijeva
izviđanje kako bi se odredila konačna veličina
problema."[26]
Do 30. aprila 2002., BHMAC je zabilježio 18,228 minskih polja.
Međutim, on procjenjuje da je ukupan broj vjerovatno 30,000, i da ona
sadrže oko milion mina.[27]
BHMAC, također, procjenjuje da dva miliona NUS-a još nije
locirano.[28]
BHMAC objašnjava da nije bilo potpunog državnog izviđanja i
ove zabilješke se odnose samo na poznata minska polja. O drugim minskim
poljima se saznaje putem boljeg izvještavanja i tokom aktivnosti uklanjanja
mina. U srednjem i južnom dijelu BiH, većinu mina su nasumično
postavili vojnici, koji nisu obučeni za plansko postavljanje mina i
precizno vođenje izvještaja; iz tog razloga većina
izvještaja ili se ne postoji ili se ne smatraju validnima. BHMAC nije
primio izvještaje o minskim poljima od srpske vojske za područja oko
Sarajeva i Goražda.[30]
Izviđanje i procjena
Količina izviđene zemlje povećala se
u 2001., iako je ranije zabilježeno da su izviđački timovi
smanjeni zbog nedostatka sredstava. U 2001., izviđanjem je pokriveno
73,475,085 kvadratnih metara zemlje, čime se iznos izviđene
površine zemljišta od 1998. povećao na 212,000,000 kvadratnih
metara.[31] U 2000. je izviđeno
70,697,945 kvadratnih metara. U 1999. je izviđeno samo 573,299 kvadratnih
metara, zbog fokusiranja na testiranje i
deminiranje.[32] BHMAC je potvrdio
da se ovi podaci odnose i na generalno i na tehničko izviđanje; BHMAC
nije zabilježio pojedinačne cifre za
svako.[33]
Centar za uklanjanje mina entiteta Federacije zabilježio je da je tokom
2001. uvedena značajna inovacija, sistematsko izviđanje, kako bi se
odredila pozicija, veličina i granice lokacija za koje se sumnja da su na
njima postavljene mine, kao i njihov nivo rizika i uticaj na stanovništvo.
Ovo je izvršeno iz razloga što jer postojeći podaci nisu bili
dovoljno precizni za planiranje kvalitetnog uklanjanja mina i
obezbjeđivanje novca.[34]
Misija Survey Action Center-a u BiH (SAC) u 2000. je revizirana u
Izvještaju Landmine Monitor-a za 2001. SAC je preporučio velike
revizije informacionih sistema, Izviđanje o uticaju mina, i prelazak na
sistem baze podataka u skladu sa informacionim sistemom za akcije uklanjanja
mina. Osoblje Centra za uklanjanje mina nije bilo spremno značajno
primijeniti procedure informacionih sistema ili sprovesti Izviđanje o
uticaju mina. Umjesto toga, savjetnik je revizirao postojeće sisteme i dao
preporuke u izvještaju, Studiji o potrebama informacionog sistema Centra za
uklanjanje mina i NUS-a u BiH, od 21. maja
2001.[35] BHMAC je u aprilu 2002.
izjavio da će zadržati postojeći informacioni sistem, ali ga
učiniti XML- i IMSMA-kompatibilnim. Iako neće biti dio, on će
biti povezan sa Geografskim informacionim
sistemom.[36]
Međutim, međunarodni donatori zatražili su da se
Izviđanje o uticaju mina nastavi. Na sastanku Odbora donatora 20. marta
2002., američki predstavnik je rekao: "Sa sredstvima poslanim putem ITF-a,
Sjedinjene Države i Evropska unija složile su se da će
finansirati Izviđanje o uticaju mina, koristeći Survey Action Centre
kao izvršnog partnera."[37] SAC
je sproveo dodatnu izviđačku misiju početkom 2002. SAC će
sklopiti ugovor sa Handicap International-om, Univerzitetom Cranfield i
Geo-Spatial-om, kako bi se izvršilo izviđanje i potrebno planiranje.
Izviđanje će početi u novembru 2002. i trebalo bi trajati oko
8-10 mjeseci, a izvještaj će biti objavljen u roku od godinu dana od
početka samog
izviđanja.[38]
Koordinacija i planiranje uklanjanja mina
Na državnom nivou, novi zakon o humanitarnom
deminiranju postavlja BH Komisiju za deminiranje kao centralno tijelo odgovorno
za deminiranje i sprovođenje dugoročnog zadatka uklanjanja mina u BiH.
Komisija je dio Ministarstva civilnih poslova i komunikacija i za svoj rad
odgovara Ministarstvu. BiH Centar za uklanjanje mina i NUS-a je stručna
služba Komisije za deminiranje, koju je osnovalo Vijeće ministara BiH.
BHMAC će imati urede u Banja Luci i Sarajevu. Na međunarodnom nivou,
Odbor donatora pomagaće u radu Komisiji za deminiranje i BHMAC-u. Prema
novom zakonu, Odbor donatora će se sastojati od UN Programa za razvoj
(UNDP), Ureda Visokog predstavnika (OHR) i ostalih predstavnika
donatora.[39]
Zakon o humanitarnom deminiranju, također, reguliše sprovedbu
operacija uklanjanja mina u skladu sa planom uklanjanja mina, koji je odobrila
Komisija, u suradnji sa Odborom donatora. BHMAC je odgovoran za formulisanje i
predlaganje plana uklanjanja mina, koji mora odobriti Vijeće ministara.
Komisiju za tender će imenovati Komisija za deminiranje, kako bi regulisala
proces tendera i osigurala njegovu transparentnost. Novi zakon raguliše
radne uslove za deminere, uključujući dužinu radnog dana i odmore
između smjena. BHMAC će akreditirati deminere, koji moraju biti
obučeni u skladu sa BiH
standardima.[40]
Nacrt "Plana strategije uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini do 2010."
predstavljen je Odboru donatora 20. marta 2002. Cilj strategije je potpuno
uklanjanje mina na prioritetnoj zemlji do 2010. Prema nacrtu Strategije, za
realizaciju ovih ciljeva do 2010., biće potrebno KM657,500,000 (US$313
miliona) ili €333 miliona.[41]
U 2002., 5.5 procenata troškova uklanjanja mina obezbijediće
državni i entitetski budžeti. U 2003., planira se da će se to
povećati do 10 procenata, a svake naredne godine za 5 procenata, tako da
će do 2009. BiH finansirati 40 procenata ukupnih troškova uklanjanja
mina. Nakon 2010., to će se povećati do 70
procenata.[42]
Nacrt plana će se razmotriti. Konačno usvajanje zavisi od
Izviđanja o uticaju
mina.[43]
Pored BHMAC-a, postoje i entitetski Centri za uklanjanje mina (EMAC-ovi)-
Federalni MAC (FMAC) i MAC Republike Srpske
(RSMAC).[44] Plan rada BHMAC-a za
2002. uključuje prioritizaciju 1,055 zadataka za generalno izviđanje
(FMAC 700, RSMAC 355), generalno izviđanje 1,500 lokacija (FMAC 1,000,
RSMAC 500) i 900 projekata uklanjanja mina (FMAC 600, RSMAC 300). Generalno
izviđanje biće, također, izvršeno na 34 miliona kvadratnih
metara rizičnog područja (FMAC 26 miliona kvadratnih metara, RSMAC 8
miliona) i na 51 milion kvadratnih metara bez vidljivog rizika (FMAC 34 miliona
kvadratnih metara, RSMAC 17 miliona), što ukupno čini 85 miliona
kvadratnih metara područja na kojem će se vršiti generalno
izviđanje.[45]
Finansiranje uklanjanja mina
Finansiranje uklanjanja mina u BiH se, prije svega,
vrši preko UNDP-ja ili Međunarodnog fonda za deminiranje i pomoć
žrtvama mina (ITF). Neki od doprinosa su namjenjeni za operacije uklanjanja
mina (pretežno deminiranje), dok su neki poslani putem UNDP-ja za
pomoć tri Centra za uklanjanje mina. Vlada je dala određenu vrstu
doprinosa uklanjanju mina isplaćujući plate deminerskim timovima
entitetskih vojski i oslobađanjem od poreza organizacija za uklanjanje
mina.
Finansiranje uklanjanja mina 1995.-2001. (u
US$)[46]
Donator
1995
1996
1997
1998
1999
2000
2001
Ukupno godišnje
3,159,427
17,914,434
5,781,387
20,803,120
23,018,780
16,175,841
16,567,864
ze, posebno za Centre, što je bar djelimično izazvano nedostatkom
povjerenja donatora.[47]
Finansiranje u 2001. bilo je ukupno $16.6 miliona, dok je UNDP procijenio da je
oko $23 miliona godišnje potrebno za aktivnosti uklanjanja mina u BiH, a
dodatna $3 miliona su potrebna za održavanje Centara za uklanjanje
mina.[48] Finansijska kriza u
Centrima očito se stabilizirala. Projekat UNDP-ja u BiH završava
sredinom 2003., do kada se očekuje da će vlada pokrivati sve
troškove osoblja Centara, dok će međunarodni donatori pokrivati
samo operativne troškove
deminiranja.[49]
U februaru 2002., UNDP je potvrdio da je ukupan iznos planiranog novca za
Centre za uklanjanje mina preko UNDP-ja za dvogodišnji period, od jula
2001. do juna 2003., $3,058,503, sa doprinosima iz Kanade, Slovenije,
Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a (sve putemo ITF-a) i direktno
UNDP-ju iz Njemačke, Holandije, Norveške, Južne
Koreje.[50]
Međunarodni fond za deminiranje i pomoć žrtvama mina, osnovan
u Sloveniji, je najčešće izabrani način ulaganja sredstava
za međunarodne donatore, pošto su donacije koje je ITF primio
udvostručene američkim novcem, prije podjele zemljama Jugoistočne
Evrope.
ITF-ovo finansiranje uklanjanja mina u BiH opalo je u 2001. ITF je dodijelio
$8,305,216 uklanjanju mina u BiH u 2001. (što predstavlja 32.5 procenata
njegovog finansiranja uklanjanja mina u Jugoistočnoj
Evropi).[51] To je manje u odnosu na
prethodnu godinu ($11,115,576 ili 52 procenta potrošenog novca ITF-a). U
2002., planira se dodijeliti 28.6 procenata sredstava ITF-a Bosni i
Hercegovini.[52]
U 2001., 17 procenata sredstava koje je ITF dodijelio BiH, upravljeno je
UNDP-ju za pomoć Centrima (prema ITF-u, iznos je $1,382,041). Za
deminiranje je odvojeno 76 procenata (87 procenata u 2000.), za rehabilitaciju 5
procenata, a za ostale programe za pomoć žrtvama mina 2 procenta (u
poređenju sa 13 procenata za cjelokupnu pomoć žrtvama u
2000.)[53]
Sjedinjene Države su u 2001. fiskalnoj godini deminiranju u BiH
doprinijele sa $5,160,600, sve putem
ITF-a.[54]
Za 2002. kalendarsku godinu, SAD planira doprinijeti sa ukupno $5,245,000. Od
toga, $3.2 miliona je planirano za komercijalno i nevladino uklanjanje mina, a
skoro $1.2 miliona za pomoć žrtvama. SAD, također, planiraju
pomoći regionalni centar za obuku i operacije sa psima u BiH u
2002.[55]
Kanada je doprinijela sa Can$1,708,643 ($1,106,159) za različite
programe i periode u BiH u 2001., uključujući Can$522,000 ($337,938)
za uklanjanje mina (od strane entitetskih vojski, Akcije protiv mina i
norveške Narodne pomoći), Can$119,175 ($77,153) za obuku pasa za
pronalaženje mina, Can$472,708 ($306,026) za dva programa pomoći
žrtvama, i Can$ 570,100 ($369,077) preko UNDP-ja za pomoć Centrima za
uklanjanje mina. Za 2002. , Kanada je iz budžeta izdvojila Can$914,607
($592,107), uključujući Can$172,502 ($111,675) za uklanjanje mina,
Can$253,637 ($164,202) za obuku pasa za pronalaženje mina, Can$177,000
($114,588) za dva programa pomoći žrtvama, i Can$290,000 ($187,743)
preko UNDP-ja za pomoć Centrima za uklanjanje mina. Cjelokupno kanadsko
finansiranje ide putem ITF-a, čime se odbija administrativna taksa iz
cjelokupne godišnje
cifre.[56]
Italija je obezbijedila €224,142 ($201,279) za programe upozoravanja na
mine UN-ovog Međunarodnog fonda za djecu (UNICEF) i €245,160
($220,154) za uklanjanje mina koje će izvršiti talijanska nevladina
organizacija Intersos.[57]
Norveška je obezbijedila NOK14,469,179 ($1,721,325) norveškoj
Narodnoj pomoći za ručno uklanjanje mina i NOK4,746,525 ($564,670) za
mehaničko uklanjanje mina , oboje putem ITF-a. Dodatnih NOK500,000
($59,482) donirano je strukturi MAC-a putem
UNDP-ja.[58]
Austrija je finansirala Međunarodni komitet Crvenog križa u BiH sa
ATS1,888,696 ($123,710).[59]
Uklanjanje mina
Prema informacijama iz baze podataka BHMAC-a, tokom
2001. godine je deminirano ukupno 5,545,005 kvadratnih metara zemljišta, a
pronađeno je i uništeno 3,113 mina i 2,675 komada NUS-a.
[60] Iz BHMAC-a izvještavaju
da je u 2000. godini deminirano ukupno 7,111,000 kvadratnih metara
zemljišta, a pronađeno i uništeno 5,797 mina i 3,408
NUS-a.[61]
Prema izjavi člana Komisije za deminiranje, “BiH trenutno koristi
samo 30 procenata svojih kapaciteta za deminiranje. Država posjeduje
kapacitet od 2,000 deminera, ali ih je trenutno angažovano samo 600, s tim
što ni oni nisu 100% angažovani.
”[62]
Analiza odgovornih deminerskih organizacija otkriva da su 48 procenata od
ukupnog deminiranja vršile komercijalne kompanije, 26 procenata nevladine
organizacije, 16 procenata entitetske vojske i 9 procenata civilne zaštite.
Poredeći to sa 2002. godinom, komercijalne kompanije su deminirale manje,
dok su sve ostale organizacije deminirale više. U 2001. godini su
akreditovane 44 deminerske organizacije za rad u Bosni i Hercegovini (32 u
2000.).[63]
Stambeni objekti predstavljaju veći dio očišćene
površine u 2001. godini (51 procenat poredeći sa 47 procenata u
2000.), poljoprivredno zemljište manji dio (15 procenata poredeći sa
20 procenata u 2000.), i snabdjevanje električnom energijom manji dio(7
procenata poredeći sa 17 procenata u
2000.).[64]
Ukupan iznos zemljišta prijavljenog kao deminirano od strane dva
entiteta u 2001. godini je 5,964,385 kvadratnih metara, ili 419,380 kvadratnih
metara više nego što je cifra dobijena od BHMAC-a.
Federacija BiH
U ovom entitetu, za 2001. godinu je planirano deminiranje 10 miliona
kvadratnih metara, dok je ostvareno deminiranje 4,425,189 kvadratnih metara. Na
246 deminerskih radilišta (uključujuci 418 kuća), nađena je
i uništena suma od 2,529 protupješadijskih mina, 73 antitenkovske
mine, i 2,246 komada NUSa. Ostvarenje deminiranja je bilo slično i u 2000.
godini.[65]
Prema informacijama iz Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a, njihova
vojna deminerska jedinica, sa 19 timova na 16 deminerskih radilišta, tokom
2001. godine je deminirala 765,270 kvadratnih metara, nadmašivši
cilj od 670,000 kvadratnih
metara.[66] U 2001. godini,
jedinice Civilne zaštite Federacije su deminirale 358,147 kvadratnih
metara.[67]
Republika Srpska
Prema informacijama iz RSMAC-a, tokom 2001. godine je ukupno deminirano
1,539,196 kvadratnih metara zemljišta sa 112 zadataka, deminirano je 147
kuća, a pronađeno je 528 protupješadijskih mina, 106
protutenkovskih mina i 397 komada
NUS-a.[68] U RSMAC-u tvrde da je u
2001. godini Armija RS-a deminirala 188,759 kvadratnih metara sa 19 deminerskih
zadatka, očišćeno je pet kuća, a pronađene su 183
protupješadijske mine, 0 protutenkovskih mina i 88
NUS-a.[69] Tokom 2001. godine,
Civilna zaštita Republike Srpske je deminirala 121,079 kvadratnih
metara.[70]
Nevladine i komercijalne deminerske kompanije
Ukupna površina koju su u 2001. deminirale
nevladine i komercijalne kompanije u BiH, finansirane od strane ITF-a, je
3,001,837 kvadratnih metara, a tokom operacija je uništeno 1,875 mina i 896
NUS-a. Ta informacija se poredi sa 3.9 miliona kvadratnih metara deminiranih u
2000. godini.[71] Putem deminerskih
operacija nevladinih organizacija je tokom 2001. deminirano ukupno 1,197,404
kvadratnih metara. [72] U 2001.,
postojalo je 26 komercijalnih deminerskih kompanija akreditovanih za rad u BiH.
Norwegian People’s Aid (NPA) od 1996. godine vrši uklanjanje mina
i NUS-a, kao što radi i na drugim projektima minskih akcija u BiH. Tokom
1997., NPA timovi su preseljeni u Kanton Sarajevo. U 2001.-2002. godini, NPA
timovi su se ponovno fokusirali na rad u ruralnim podrucjima, ali i nastavili
rad u prigradskim dijelovima Sarajeva. Iako u BiH mine nisu gusto postavljane u
većini minskih polja, u predgrađu Sarajeva postoji minsko polje sa
velikom gustoćom mina, a na kojem NPA trenutno vrši radove. To je
površina od 3,113 kvadratnih metara i sadrži 889
protupješadijskih mina; tokom jednog veoma intenzivnog dana, NPA je na tom
mjestu pronašla 194 mine. NPA je uvela i nove procedure procjene
učinka rada, koje uključuju i socio-ekonomsku procjenu izvršenog
deminiranja (pod nazivom Izviđanje 4. nivoa). U svom programu za
uklanjanje mina u BiH, NPA zapošljava 167 osoba, uključujući i
šest grupa manuelnih deminera, projekat sa psima za otkrivanje eksploziva,
manji tim za mehaničko deminiranje, EOD, za tehničko izviđanje i
timove bolničara. Također vrše i upozoravanje na mine, a
uključeni su i u programe istraživanja za uklanjanje mina.
[73]
Talijanska nevladina organizacija, Intersos, je preuzela deminiranje 40,000
kvadratnih metara industrijskog kompleksa Famos u Hrasnici, kanton Sarajevo, of
januara do decembra 2002. godine. Ova površina je uglavnom zagađena sa
PMA-3 minama, koje sadrže malo metala, dok samo zemljište sadrži
metalne materije, što čini rad sa detektorima za metal dosta
teškim. Deminiranje je uglavnom samo ručno, a rad vrše lokalni
demineri.[74]
Canadian International Demining Corps je od 1999. godine obučila i
obezbjedila 40 pasa za deminiranje i njihove vodiće iz Bosne, za
vršenje operacija uklanjanja mina u čitavoj državi. Od sredine
2002. godine, akreditovano je i rade 34 psa.
[75]
Upozoravanje na mine
Tokom 2001. godine, u BiH nije postojala obaveza za
upozoravanje na mine, ali je program naveden u 10-godisnjem državnom planu
za uklanjanje mina.[76] U BiH su
upozoravanje na mine vršile međunarodne organizacije, uglavnom
Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC), UNDP, UNICEF, strane i
lokalne nevladine i humanitarne organizacije, entitetska i kantonalna
ministarstva obrazovanja, entitetske organizacije Crvenog križa, SFOR,
BHMAC, i entitetski centri za uklanjanje mina i NUS-a.
BHMAC ima ulogu koordinatora i odgovoran je za obuku i standarde, dok su
entitetski centri odgovorni za vršenje upozoravanja na mine na svom
području, uključujući i obuku. Tokom sastanka i kursa obuke
organizovanog od strane BHMAC-a, prepoznat je nedostatak jednakog pristupa
problemu upozoravanja na mine u BiH.
[77] Na kursu BHMAC-a su prepoznati
budući problemi poput poboljšanja i jačanja sadašnje
strukture, efikasnije koordinacije i integracije u jedinstven sistem,
imajući u vidu i sredstva na raspolaganju.[78]
Sve osnovne škole u BiH bi trebale održati šest časova o
upozoravanju na mine svake školske godine, ali to ovisi o lokaciji svake
škole, i o drugim faktorima poput prepoznavanja potrebe i
preopterećenog nastavnog programa škole.
[79]
RSMAC. Tokom 2001., sektor za upozoravanje na mine pri
RS MAC-u je održao 45 prezentacija u školama i manjim zajednicama, na
kojima je prisustvovalo 1,770 osoba, uključujući i povratnike. Radna
grupa RSMAC-a za upozoravanje na mine se sastala osam puta tokom 2001. godine. U
maju 2001., na Jahorini je održan četverodnevni kurs obuke za
instruktore; prisustvovalo je 25 osoba, uglavnom izviđači i planinari.
Obuku je finansijski podržao UNDP, Handicap International i ICRC.
Četverodnevni kurs za policiju je održan u decembru 2001. godine u
Banja Luci, a prisusvovao je 31 policajac iz oba entiteta. Oni su obučeni
za vršenje programa upozoravanja na mine u osnovnim i srednjim
školama. U 2001., dnevne i sedmične novine Republike Srpske su
objavile 147 novinskih članaka o upozoravanju na mine.
[80]
FMAC. U 2001, u Federaciji je održano osam
sastanaka koordinacione grupe za upozoravanje na mine. Aktivnosti uključuju
upozoravanje 2,695 osoba iz visoko rizičnih područja na opasnost od
mina, distribuciju materijala putem UNDP kampanje upozoravanja na mine (18,469
postera, 200 letaka, 160,390 rasporeda za djecu, 46,033 bedža, 1,656
majica, 18,106 bilježnica), petodnevni kurs za insruktore iz udruženja
planinara, i 338 predavanja od strane 10 insruktora FMAC-a.
[81]
UNICEF. Aktivnosti upozoravanja na mine opisane u prethodnom
Landmine Monitor-u su nastavljene u 2001. godini. UNICEF-ovi glavni ciljevi za
2002.-2004. su izgradnja kapaciteta unutar BiH vlade i zajednica da bi se
spriječilo stradanje djece od minskih eksplozija i poboljšanje
koordinacije programa za uklanjanje mina. Kao dio toga, osnovne aktivnosti
će biti podrška lokalnim inicijativama i novi pristupi za život u
miniranom okruženju, kao i stvaranje opreme za učešće
zajednice, sa sredstvima za zaštitu zajednice od stradanja od mina, uz
obuku odabranih zajednica o korištenju opreme.
[82]Ukupni budžet za
ovaj trogodišnji projekat je
$445,000.[83]
ICRC.[84] ICRC, u
bliskoj suradnji sa organizacijama Crvenog križa iz oba entiteta, nastavlja
sa obavljanjem aktivnosti upozoravanja na mine u čitavoj zemlji. Aktivnosti
rada u zajednici se sprovode putem mreže instruktora Crvenog križa za
upozoravanje na mine u čitavoj državi, a ciljane grupe izložene
riziku predstavljaju lokalno stanovništvo (poljoprivrednici, lovci, ribari,
drvosječe, i drugi), povratnici, raseljena lica i djeca. ICRC se
također usmjerio na stvaranje kapaciteta Republike Srpske, da bi se
adekvatno odgovorilo na potrebe ugroženih zajednica. Tokom 2001., za oko
107,000 učesnika je organizovano preko 4,000 prezentacija i oko 5,600
diskusija u grupama, uključujući 96 instruktora.
Funkcija ICRC je i prikupljanje podataka u BiH. Radom u zajednicama, ICRC
nastavlja prikupljati podatke o žrtvama mina/NUS-a, a statistike
pomažu u kreiranju smjernica akcije protiv mina ICRC-a. Statistike se
objavljuju i dostavljaju drugim organizacijama koje učestvuju u
upozoravanju na mine, pomoći žrtvama, deminiranju i procesu povratka.
Program lokalne inicijative je osmišljen u svrhu podrške
inicijativama početnog nivoa, kao i u svrhu poticanja članova
zajednice da pomognu pronaći rješenja za problem mina i NUS-a. Neki od
projekata su u potpunosti zamišljeni i implementirani od strane
udruženja Crvenog križa, poput primjera minskog polja organizovanog u
Tuzli. Druge lokalne inicijative uključuju i jednostavne letke sa porukama
vezanim za mine/NUS u područjima i oprezno postupanje, u općinama
Kupres, Modriča i Vukosavlje.
Ubrzavanjem procesa povratka je povećano i upozoravanje na mine za
povratnike, koje uključuje i međuentitesku podjelu informacija i
suradnju, zajedničke prezentacije i diskusije po pitanju tema vezanih za
mine, na području Goražda, Tuzle, Doboja, Zenice i Bihaća.
Prezentacije su organizovane za povratnike u svih 29 privremenih smještaja
na području Goražda.
Udruženje za mlade Crvenog križa je orgnizovalo obuku za svoje
članove sa područja Trebinja , Sarajevskog i Unsko-Sanskog kantona. U
Unsko-Sanskom kantonu, mladi su izvodili predstavu upozoravanja na mine
“Crvenkapica”. Djeci kojoj je potrebna posebna njega, dostavljene su
video kasete predstave, stripovi o upozoravanju na mine i audio kasete u 23
škole za takvu djecu.
U srednjim školama, ICRC je predstavio program upozoravanja na mine kao
vanškolsku aktivnost, uz veliku pomoć entitetskih ministarstava za
obrazovanje. Tokom septembra i oktobra 2001. godine, u Federaciji su
organizovana četiri seminara obuke za nastavnike srednjih škola iz
kantona Sarajevo, Goražde, Herceg-Bosna, Zenica-Doboj i Tuzla. Na
inicijativu ICRC-a, nastavnici iz pet srednjih škola Republike Srpske su
upoznali svoje učenike sa upitnicima o opasnosti mina.
UNDP.[85] Prema
procjeni efektivnosti upozoravanja na mine, od 27. aprila do sredine septembra
2001, “među ciljanim stanovništvom u oba entiteta BiH,
došlo je do porasta nivoa svijesti o opasnosti koju predstavljaju mine i
NUS, što je direktan rezultat medijske kampanje.” Neovisnim
istraživanjem je otkriven “jasan porast nivoa znanja o
preporučenim mjerama bezbjednog postupanja sa minama, među ciljanim
stanovništvom ”, i zaključeno je da je “UNDP-ova kampanja
upozoravanja na mine i NUS bila efektivna i uspješna.”
Za 2002. godinu, UNDP je razmotrio dvije inicijative upozoravanja na mine:
dvomjesečni produžetak medijske kampanje za 2001. godinu, ponovno
prikazivanje kratkih animiranih filmova i štampanje ograničenog broja
pomoćnog materijala za djecu, kao i kofinansiranje seminara o upozoravanju
na mine za novinare u martu.
Drugo.[86] Tokom
2001.-2002., u aktivnostima upozoravanja na mine su učestvovale i mnoge
druge organizacije, uključujući:
APM- Bihać i Handicap International, koji su
obučavali prvenstveno učitelje osnovnih škola da postanu
instruktori za upozoravanje na mine. 2001. godine, ovaj rad je završen u
svim kantonima Federacije, obučeno je 26,742 osoba (1,525 prosvjetnih
radnika i 25,217 djece), a podjeljeno je 350 setova materijala za upozoravanje
na mine.
PRONI vrši edukaciju mladih osoba na području Distrikta
Brčko i sjevera Federacije. Tokom 2001., šest instruktora za
upozoravanje na mine je održalo 186 prezentacija za 6,990 osoba, i
podjelilo 906 postera, 600 letaka, 7,200 brošura, 1,700 bedževa i 50
majica.
BiH udruženje Planinski vrh je obučeno od strane MAC-a
Federacije, za davanje instrukcija o upozoravanju na mine, a u 2001., osam
instruktora je održalo 13 predavanja za 330 osoba. Oni su podjelili 1,800
postera, 6,000 brošura, 3,000 bedževa, 120 majica i 300
bilježnica.
HB udruženje Planinski vrh je također obučeno od
strane MAC-a Federacije, za davanje instrukcija o upozoravanju na mine, a u
2001., šest instruktora je održalo 5 predavanja za 50 osoba. Oni su
podjelili 900 postera, 3,000 brošura, 150 bedževa, 60 majica i 200
bilježnica.
Planinarsko udruženje Medex iz Novog Travnika se bavilo
aktivnostima edukacije u kampovima za djecu po čitavoj BiH. U suradnji sa
GVC organizacijom, njihovih sedam instruktora za upozoravanje na mine je u 2001.
održalo 44 predavanja za 1,450 osoba, i podijelilo 300 postera, 1,000
letaka, 2,000 brošura, 1,000 bedževa, i 200
bilježnica.
Žrtve mina/NUS-a
Tokom 2001., u prijavljenim eksplozijama mina/NUS-a
poginule su 32 osobe, a povrijeđeno je 55 osoba, uključujući 12
djece, što predstavlja smanjenje od 100 novih žrtava prijavljenih u
2000. Od ukupnog broja novih žrtvama, 84 su bile civilne žrtve. 02.
aprila 2001., tokom operacija izviđanja, od minske eksplozije u blizini
grada Prozor na jugozapadu države, poginuo je jedan francuski vojnik, koji
je služio za SFOR u Bosni i Hercegovini.
[87]
Mine i NUS i u 2002. nastavljaju prouzrokovati nesreće, a do 10. maja
2002. godine, poginulo je 15 civila, a 19 ih je povrijeđeno.
[88]
ICRC, radeći na nivou manjih zajednica širom zemlje, nastavlja sa
prikupljanjem podataka i ažuriranjem informacija o minskim i nesrećama
prouzrikovanim NUS-om. Prema informacijama iz baze podataka ICRC-a od 10. maja
2002., od mina i NUS-a su poginule ili povrijeđene 4,733 osobe.
[89] Baza podataka se redovno
ažurira sa izvještajima sa terena, a u nekim slučajevima se
prikupljaju i podaci o žrtvama iz prethodnih godina, a koje do tada nisu
zabilježene. [90] Prema
statistikama ICRC-a, između 1996. i 2002. je došlo do smanjenja broja
žrtava, od 52 žrtve mjesečno na oko sedam žrtava
mjesečno.
Statistike ukazuju da je najveći broj stradanja među lokalnim
stanovništvom u rizičnim područjima, a ne među interno
raseljenim licima ili povratnicima, a žrtve mina su uglavnom muškarci
iz ruralnih područja, sa 20-40 godina starosti, koji se bave opasnim
aktivnostima. Stanovništvo je, u većini slučajeva, upoznato sa
postojanjem mina i opasnošću koje mine predstavljaju, ali ne postupaju
prema mjerama predostrožnosti, uglavnom zbog ekonomske potrebe za
obrađivanjem zemljišta, ili iz nekih drugih razloga. 35.6 procenata
žrtava prijavljenih u 2001. godini je bilo upoznato sa opasnostima od
mina.[91]
Sezonske varijacije ukazuju da je najveći rizik po stanovništvo od
marta do maja, jula i augusta, koji su mjeseci najvećeg broja
poljoprivrednih aktivnosti. Najveći broj žrtava je povrijeđen
baveći se poljoprivredom (muškarci u ruralnim područjima),
izlažući se riziku vršenjem aktivnosti zbog ekonomskih potreba.
[92]
Prema sadašnjem prikupljanju podataka ICRC-a, unatoč mjerama
predostrožnosti, djeca su i dalje žrtve mina i NUS-a u BiH. Djeca do
18 godina predstavljaju 13.8 procenata najnovijih žrtava prijavljenih u
2001. godini.
Žrtve mina/NUS-a u bazi podataka ICRC-a (1992.-10. maja
2002.)[93]
Godina
Broj žrtava
1992 – 1995
3,346
1996
632
1997
290
1998
149
1999
95
2000
100
2001
87
2002 (do 10. maja)
34
Ukupno poslije rata
1,387
UKUPNO
4,733
Pomoć preživjelima
Vlada BiH i međunarodna zajednica nastavljaju
sa radom za uklanjanje zdravstvenih i socio-ekonomskih prepreka, sa kojima se
suočavaju preživjeli od minskih eksplozija, iako sveukupna
koordinacija ne postoji. Preživjeli su uglavnom zapostavljeni i ne postoji
sistematski pristup njihovim problemima. Postojeći programi za pomoć
se izvode u izolaciji, a koordinacija postoji samo na bilateralnoj bazi,
što ne znači i stalno izbjegavanje duplikacije nastojanja.
[94]
Kao što je rečeno za prošlu godinu, strateška pomoć
žrtvama je trebala postojati na političkom i na
tehničkom/operativnom
nivou.[95] Međutim, do februara
2002. nije bilio napretka u implementaciji plana, a nije dat nijedan razlog za
nedostatak progresa.[96] ICRC i
nevladine organizacije nisu uključeni u proces implementacije
strateškoga plana. [97]
U BiH postoji više od 20 općih bolnica, svaka općina ima i
javnu zdravstvenu ustanovu. CBR centri omogućuju određene fizičke
i psihičke rehabilitacije. Manji broj bolnica i javnih zdravstvenih
ustanova također omogućuje fizičke terapije i rehabilitacije. Uz
to, šest rehabilitacionih centara u BiH pruža hidroterapijski tretman
za invalide.[98] Državni centri
za socijalnu pomoć su smješteni u svakoj općini, i na lokalnom
nivou mogu pomoći žrtvama minskih eksplozija, s tim što su
njihovi kapaciteti za pružanje pomoći ograničeni.
[99]
Projektom za rehabilitaciju žrtava rata, Svjetska banka je podržala
otvaranje rehabilitacionih centara (CBR) u zajednicama BiH. Projekat je
završen u decembru 1999., koštajući $30 miliona i
uključujući objekte za rehabilitaciju i nabavku opreme, potrebne
ljekove i meterijal, obuku i tehničku pomoć za fizioterapiju,
profesionu terapiju i psiho-socijalnu
rehabilitaciju.[100] U FBiH
postoji 38 CBR centara, dok je šest u RS. Queen’s University je
omogućio obuku osoblja u centrima. Japanska vlada je Ministarstvu zdravlja
RS-a donirala oipremu u vrijednosti od US$8 miliona, da bi uskoro mogli
osposobiti i otvoriti još 17 CBR centara u
RS-u.[101] Određeni uvjeti
su da centri moraju imati “najmanje 200m2 prostora, jednoga
ljekara specijalistu, dvije medicinske sestre, dva
fizioterapeuta/tehničara, dovoljan broj potencijalnih pacijenata i
finasijske prihode da bi se mogli sami
finansirati.”[102]
U BiH postoji 15 protetskih centara, širom Federacije i Republike
Srpske, u kojima se pruža pomoć osobama sa amputacijama nakon minskih
nesreća. Prosječna udaljenost između osobe sa amputacijom i
centra za pomoć je 100-150
kilometara.[103] Od 2001. godine,
u svim centrima se koriste uvozne proteze veoma dobrog kvaliteta, od
proizvođača Otto Bock, jednog od vodećih proizvođača
ortopedskog materijala u svijetu. Kompanija posjeduje i predstavništvo u
Sarajevu, a prema LSN-u, oko 60% korisnika je zadovoljno sa kvalitetom njihove
proteze. Samo jedna radionica na Ilidži proizvodi invalidska kolica.
Štake i posebni jastuci sa pomoćnim pritiskom se moraju uvesti iz
inozemstva.[104]
Projekat za rehabilitaciju žrtava rata sadrži i komponentu za
nabavku, proizvodnju i očuvanje kvaliteta proteza i ortopedskih sredstava,
iako je jedan od centara koji je podržan projektom, Centar za proteze u
Tuzli, zaustavio proizvodnju.[105]
No, prema istraživanju od jula i augusta 2001., sa adekvatnim sredstvima,
proteze dobrog kvaliteta bi se nakon određenog vremenskog perioda mogle
nadomjestiti potrebnim
protezama.[106]
ITF je u 2001. za pomoć žrtvama mina u BiH odvojio
US$656,850.[107] To predstavlja
oko 2.3 procenta ukupnih sredstava ITF za 2001. Donatori su Austrija, Kanada,
Danska, Luksemburg, Slovenija i SAD. Tokom godine, 44 osobe preživjele
nakon eksplozija mina iz BiH su se liječile na Slovenačkom
rehabilitacionom institutu. ITF je u junu 2001. organizovao i rehabilitacioni
odmor za 15 djece-preživjelih iz BiH, u Debelirtic odmaralištu za
mlade na slovenačkoj obali.
[108]
Pet međunarodnih organizacija nastavlja pružanje posebne
pomoći preživjelima iz BiH: ICRC, International Rescue Committee
(IRC), Jesuit Refugee Service (JRS), Landmine Survivors Network (LSN) i
Queen’s University.
ICRC je pružao pomoć putem mreže Crvenog križa u BiH.
Podatke prikupljene o žrtvama mina/NUS-a često koriste potencijalni
donatori i implementatori projekata da bi se direktno povezali sa kvalificiranim
preživjelima nakon minskih eksplozija, koji bi mogli voditi njihove
projekte u regionu.[109]
Sredinom 2001., donacijom od japanskog Crvenog križa je omogućena
pomoć preživjelima sa najvećim potrebama u RS. Potrebe
preživjelih su precizirali instruktori za upozoravanje na mine, a
pomoć je pružena putem mreže Crvenog križa. Ova pomoć
je bila od koristi za 28 osoba, što im je pomoglo u rješavanju osobnih
problema, na primjer, pomoć je uključila i popravke kuća, nabavke
stoke, pet amputiranih osoba je dobilo proteze, i podjeljeno je 1,400
zaštitnih čarapa. [110]
Unutar drugog projekta, putem kontakta između ICRC-a i predstavnika
Whittier College-a, iz Kalifornije i američkog Crvenog križa,
podjeljeno je oko 1,000 “paketa prijateljstva” za
djecu-preživjele u BiH.
[111]
JRS u BiH vodi dva programa: program pomoći preživjelima za djecu i
drugi program za starije osobe. Putem programa za djecu, pruža se
zdravstvena pomoć, rehabilitacija, materijal, psiho-socijalna i pravna
podrška. Sa sjedištem u Sarajevu, program je osmišljen za
pružanje pomoći djeci-preživjelima u čitavoj BiH. Tokom
2001., programom je potpomognuto 173 djece, a u to spada 916 kućnih
posjeta, 34 proteze i ljetni kamp za 27 djece. Programom za starije
preživjele, u 2001. godini je pružena pomoć za 32 osobe iz
kantona Sarajevo, Srednjobosanskog i Unsko-Sanskog, i sa područja Banja
Luke, obezbjedivši im ljekove, proteze i rehabilitacionu pomoć.
Programe su finansirali RENOVABIS (iz Njemačke), CORDAID i
JRS.[112]
Ne postoje stručni programi za profesionalnu rehabilitaciju; takve
programe implementiraju nevladine organizacije koje rade sa invalidima.
International Rescue Committee (IRC) vodi profesionalni program obuke u Banja
Luci, i organizuje seminare za preživjele u minskim nesrećama. U
Mostaru, IRC preživjelima pomaže sa nabavkama proteza, sportskim
programima podrške za invalide i vođenjem manjih
kompanija.[113]
U 2001., LSN je nastavila rad sa spoljnim saradnicima raspoređenim po
manjim zajednicama, a koji su također amputirani i pomažu drugim
preživjelima. Program, koji uključuje rad u 11 različitih
miniranih regiona u BiH, biće proširen i na druga područja tokom
naredne godine. Programom se vrši procjena potreba preživjelih,
pruža se psihološka i socijalna pomoć, i obrazuju se porodice o
utjecaju gubitka udova. LSN povezuje preživjele i njihove porodice sa
postojećim servisima i prati progres oporavka i reintegracije. LSN
pruža i direktnu materijalnu podršku preživjelima, kroz
pokrivanje troškova proteza, profesionalnu obuku, popravke stambenih
objekata ili hitnu nabavku hrane, po potrebi. LSN objavljuje državni imenik
organizacija koje povezuju preživjele sa servisima za rehabilitaciju u BiH.
Imenik je dostupan i putem
interneta.[114] LSN blisko
surađuje sa preživjelima i lokalnim i međunarodnim organizacijama
za zaštitu ljudskih prava invalida i za promovisanje jednakih prava na rad
u zajednicama, obrazovanje, zaposlenje i fizičku rekreaciju, kao što
je organizovanje turnira u odbojci i košarci za invalide jednom
godišnje. Tokom 2001., pružena je pomoć za 1000 osoba, a 90
procenata njih su bili preživjeli u minskim
nesrećama.[115]
Putem Ministarstva za pitanja veterana, vojnici-preživjeli u minskim
nesrećama imaju pravo na besplatnu protezu svake treće godine,
besplatnu zdravstvenu zaštitu i osiguranje, besplatno lječenje u
stručnim rehabilitacionim centrima i dobijaju odštete za svoje
invalidnine.[116] Istovremeno,
civilne žrtve mina moraju plaćati svoju zdravstvenu zaštitu ili
osiguranje, i primaju mnogo manje i neredovnije odštete za svoje povrede.
Civili moraju plaćati dio od ukupnih troškova za svoje proteze, koje
koštaju između 3,000 i 5,000 KM ($2,381). U FBiH, civili plaćaju
15 procenata od ukupnih troškova, dok civili u RS plaćaju 10
procenata. U Unsko-Sanskom kantonu, civili dobijaju besplatne proteze, a u
Srednjebosanskom je određena cijena od 1,000 KM ($47). U Tuzlanskom
kantonu, civili-preživjeli u minskim nesrećama moraju platiti 100
procenata od ukupnih
troškova.[117] Troškovi
su previsoki za većinu stanovnika u državi, gdje prosječna
plaća iznosi $880
godišnje.[118]
Iako tačne statistike nisu dostupne, izgleda da je značajan broj
preživjelih oslijepio od eksplozija mina. Na primjer, 57 preživjelih
je registrovano u Udruženju za slijepe u Banja Luci, s tim što je malo
toga učinjeno da se odgovori na potrebe preživjelih sa oslabljenim
vidom. Postoji podatak da u BiH imaju samo dva psa vodića za
slijepe.[119]
Pomoć invalidima u BiH pruža 61 nevladina organizacija,
uključujući i lokalna udruženja.[120] U FBiH, na primjer, postoji 18
odbojkaških klubova za invalide i dvije lige (I – 10 klubova and II
– 9 klubova). U RS, na turnirima učestvuje 6 odbojkaških timova
za invalide. U augustu 2001., BiH je po drugi put pobijedila na Europskom
prvenstvu u odbojci za muškarce invalide. U FBiH postoji sedam
košarkaških klubova za muškarce u invalidskim kolicima i jedan
klub za žene, dok u RS postoje dva kluba za muškarce. U FBiH,
također, postoje tri atletičarska kluba za invalide, kao i mnogobrojni
manji nogometni klubovi.[121]
Prema LSN bazi podataka, za oko 200 od 897 žrtava mina/NUS-a nije
potrebna nikakva pomoć (tj. 22 procenata njih su psihički i
fizički zdravi i sposobni da se sami uzdržavaju). Drugih 78 procenata
žrtava, koje su registrovane u bazi podataka, zahtjeva redovan kontakt i
podršku.[122]
Prava i postupanje sa invalidima
Tri državna zakona određuju prava osoba
invalida.[123] U slučaju
FBiH, nakon usvajanja zakona na entitetskonm nivou, svaki kanton mora usvojiti
svoje zakone; iz tog razloga se situacije razlikuju u različitim kantonima.
Samo kantoni Tuzla, Bihać i Srednjobosanski kanton su usvojili takve
zakone. Razlog za zakašnjenje je taj, da prema državnom zakonu, centri
za socijalnu zaštitu moraju preuzeti brigu nad invalidima, što
znači i isplaćivati invalidninu. Pošto status i finansiranje
takvih centara još uvijek nisu jasno definisani, invalidske penzije nisu
isplaćene već godinu ili više dana. U RS, koja nema sistem
kantona, invalidske penzije se isplaćuju sa zakašnjenjem od
četiri mjeseca.[124] LSN,
zajedno sa nekim od preživjelih u minskim eksplozijama, zahtjevaju od
centara za socijalnu zaštitu da učine više po pitanju
podrške civilnim žrtvama mina. U centrima tvrde, da imaju više
kategorija klijenata za koje se moraju pobrinuti, a da sredstva koja posjeduju
nisu dovoljna da se pomogne svima.
[125]
[1] Bosna i Hercegovina (BiH) se sastoji od dva
«entiteta», Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske
(RS). [2] Izvještaj o Članu 7,
Verzija A, 20. maj 2002. [3] Razgovor sa
Dragišom Stankovićem i Franjom Markotom, članovima Komisije za
deminiranje, Sarajevo, 31. januar 2002. U svom izvještaju OSCE-u za april
2002., BiH je izjavila: "Očekuje se da će Ministarstvo civilnih
poslova i komunikacija u bliskoj budućnosti finalizirati nacrt
Zakona." [4] Razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13.
decembar 2001. [5] Izvještaj o Članu
7, Verzija A, 20. maj 2002. [6] "Visoki
predstavnik traži hitno usvajanje državnog Zakona o humanitarnom
deminiranju", Izjava za štampu, Ured Visokog predstavnika, Sarajevo, 5.
februar 2002. [7] Ovaj Izvještaj o
Članu 7 odnosi se na period od januara 1996. do 30. aprila 2002. Prvi
Izvještaj o Članu 7 BiH je podnijela 1. februara 2000., za period od
8. marta 1999. do 1. februara 2000., a njen drugi Izvještaj o Članu 7
podnijet je 1. septembra 2001., za period od januara 1996. do 1. septembra
2001. [8] Telefonski razgovor sa Amirom
Aripović, Odjel za mir i sigurnost, Ministarstvo vanjskih poslova,
Sarajevo, 30. april 2002. [9] Izvještaj o
Članu 7, Verzija E, 1. februar 2000. Za detalje o ranijoj proizvodnji, vidi
Izvještaj Landmine Monitor-a za 1999., str.
553-554. [10] Izvještaji o Članu
7, Verzija E, 1. septembar 2001. i 20. maj
2002. [11] Razgovor sa Dragišom
Stankovićem i Franjom Markotom, članovima Komisije za deminiranje,
Sarajevo, 31. januar 2002. [12] Pismo
brigadira Hase Ribe, Federalno ministarstvo odbrane, 21. april
2000. [13] Razgovor sa Jusufom Hubjerom,
direktorom, Unis-Ginex, Goražde, 25. januar
2002. [14] Izvještaj o Članu 7,
Verzija G.1, 1. februar 2000.Također vidi Izvještaj Landmine Monitor-a
za 2000., str. 590-591. [15] Izvještaji
o Članu 7, Verzija F, 1. septembar 2001. i 20. maj
2002. [16] Međutim, ukupna cifra za
svaku vrstu mina je 2,145. Izvještaj o Članu 7, Verzija D, februar
2000. [17] Izvještaji o Članu 7,
Verzija D, februar 2000., 1. septembar 2001. i 20. maj
2002. [18] Razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13.
decembar 2001. On je objasnio da je prvi Izvještaj o Članu 7 napisao
stručni savjetnik prijašnjoj Komisiji za deminiranje. Kada je
zvaničnik BHMAC-a pripremao kasnije Izvještaje o Članu 7,
zabilješke prijašnje Komisije nisu bile
dostupne. [19] Razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13.
decembar 2001.; email od Bojana Vukovića, saradnika za upozoravanje na
mine, RSMAC, 29. januar 2002. [20] "Daily
Media Monitoring Summary, srijeda, 20. februar 2002.", UN Misija u
BiH. [21]
Ibid. [22] “Pronađeno još
ilegalnog oružja”, Kathimerini (grčke novine, internet izdanje
na engleskom jeziku), 31. oktobar 2001.; "Bosna: Mjesečni izvještaj
Ujedinjenim nacijama o operacijama Stabilizacijskih snaga", Vijeće
sigurnosti UN-a, 4. januar 2002.,
www.reliefweb.int, pregledano 18.
februara 2002. [23] “NATO pronalazi
ilegalnu municiju u jugoistočnoj Bosni”, Kathimerini (grčke
novine, internet izdanje na engleskom jeziku), 14. mart 2002.; "Sanduci mina i
ostala eksplozivna sredstva pronađeni u Bosni", European Stars and Stripes,
20. april 2002. [24] "Bosanci predaju
više oružja Programu sakupljanja", Kathimerini (grčke novine na
engleskom jeziku, internet izdanje), 17. juli
2002. [25] Za potpuni opis problema mina,
vidi "Situaciju sa minama u BiH",
www.bhmac.org, i «Problem mina»,
www.bhmac.org/fed/opis.htm. [26] BHMAC,
"BHMAC uklanjanje mina i NUS-a 2002.", januar 2002., strana
2. [27] Izvještaj o Članu 7,
Verzija C, 20. april 2002.; baza podataka
BHMAC-a. www.bhmac.org/bhmac/info/statistics/statistics_e.htm,
pregledano 4. januara 2002. Procjena na oko milion mina zasnovana je na 307,000
zabilješki u bazi podataka BHMAC-a o minama postavljenim od strane
entitetskih vojski. Procijenjeno je da su vojske postavile 700,000 mina, a
civili oko 300,000 mina bez izvještavanja o tome. "BHMAC uklanjanje mina i
NUS-a 2002.", januar 2002. [28] Razgovor sa
Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC,
Sarajevo, 21. februar 2002. [29]
Izvještaji o Članu 7, Verzija C, 1. februar 2000., 1. septembar 2001.
i 20. maj 2002.; razgovor sa Filipom Filopovićem, direktorom, BHMAC, 8.
mart 2001. [30] Razgovor sa Ahdinom
Orahovcem, direktorom, Federalni MAC, Sarajevo, 12. mart
2002. [31] "Bh podaci o uklanjanju
mina-izviđanju: Područje izviđeno u 2001. Ispravka od januara
2002.",
www.bhmac.org/bhmac/info/statistics/,
pregledano 19. februara 2002.; razgovor sa Zoranom Grujićem,
pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, 15. febraur 2002. Također
vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001., str.
634. [32] "BiH podaci o uklanjanju
mina-izviđanju: Područje izviđeno u 2000."; razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 13.
decembar 2001. [33] Razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 4.
juni 2002. [34] «Izvještaj FMAC-a
za 2001., Sarajevo, januar 2002.», str. 3, 13-14, dostavio Ahdin Orahovac,
direktor, Federalni centar za uklanjanje mina, 12. mart
2002. [35] Intervju sa David Rowe-om,
menadžerom programa i strateškim savjetnikom, BHMAC, Sarajevo, 13.
februar 2002. Izvještaj je dostupan na
www.gichd.ch. Također vidi Izvještaj
Landmine Monitor-a za 2001., str. 636. [36]
Razgovor sa Zoranom Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije,
BHMAC, Sarajevo, 12. april 2002. [37]
"Izjava Sjedinjenih Država o finansiranju uklanjanja mina", Odbor donatora,
Sarajevo, 20. mart 2002., dokument dostavio Alan Carlson, drugi sekretar,
Američka ambasada, Sarajevo. [38] Email
od Centra za izviđanje za Landmine Monitor (HRW), 30. juli
2002. [39] Zakon o humanitarnom deminiranju
Bosne i Hercegovine, objavljen u Službenom listu, broj 5, godina VI, 12.
marta 2002. [40]
Ibid. [41] Kursna vrijednost 29. aprila
2002.: €1 = US$ 0.898, a 1. aprila 2002: US$1 = KM2.1, korištena u
cijelom tekstu. [42] "Plan strategije
uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini do godine 2010, Nacrt", dokument dostavio
Ahdin Orahovac, direktor, Federalni MAC, Sarajevo, 22. mart
2002. [43] Razgovor sa Zoranom
Grujićem, pomoćnikom direktora za informacije, BHMAC, Sarajevo, 4.
juni 2002. [44] Za detalje o strukturi u
2001. BiH i entitetskih Centara za uklanjanje mina i NUS-a, vidi Izvještaj
Landmine Monitor-a za 2001., str.
626-628. [45] "BHMAC Uklanjanje mina i NUS-a
2002.", januar 2002. [46]
"Višegodišnji izvještaj o prijemu novca: Bosna i Hercegovina",
baza podataka UN-ovih investicija za uklanjanje mina,
www.mineaction.org, pregledano 26. jula
2002. Kanadska međunarodna agencija za razvoj (CIDA) izvještava da je
Kanada ukupno dala Can$1,708,643 ($1,106,159) u 2001. (email od Lisanne
Garceau-Bedner, CIDA, Landmine Monitor-u, 20. juna
2002.). [47] Visoki predstavnik je u oktobru
2000. otpustio tri člana Komisije za deminiranje zbog optužbi za
korupciju i zloupotrebu položaja, raspustio Komisiju i postavio nove
članove. [48] Izjava Henrik Kolstrup-a,
stalnog predstavnika UNDP-ja na sastanku Odbora donatora za Program uklanjanja
mina i NUS-a u BiH, Sarajevo, 12. mart 2001., i 29. marta 2001. na sastanku u
New York-u: vidi izjavu za štampu UN-a, 30. mart 2001.,
www.un.org/News/dh/latest/page2.html. [49]
Razgovor sa Jusufom Tanovićem, saradnikom za implementaciju programa,
Program uklanjanja mina, UNDP, Sarajevo, 16. januar 2002. Za detalje o UNDP
Fondu za deminiranje u BiH, vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2001.,
str. 631-632. [50] Email od Jusufa
Tanovića, saradnik za implementaciju programa, Program uklanjanja mina,
UNDP, 15. februar 2002. [51] Email od Eve
Veble, ITF, 12. mart 2002. [52] "Plan
aktivnosti ITF-a za godinu 2002.", Newsletter No. 8, ITF, april 2002., str.
5. [53] "Godišnji izvještaj za
2001.", ITF, str.19; email od Eve Veble, ITF, Landmine Monitor-u, 5. juni
2002. [54] Email od Alana Carlsona, drugog
sekretara, Američka ambasada, Sarajevo, 20. mart
2002. [55] "Izjava Sjedinjenih Država o
finansiranju uklanjanja mina", sastanak Odbora donatora, Sarajevo, 20. mart
2002.mithras78 [56] Email Lisanne
Garceau-Bedner, Kanadska međunarodna agencija za razvoj, Landmine
Monitor-u, 20. juni 2002. (ekvivalente u US$ obezbijedila je CIDA); CIDA
website: www.acdi-cida.gc.ca,
pregledano 27. marta 2002.; email od Emila Barana, Kanadska ambasada, Sarajevo,
21. mart 2002. [57] "Italija 2001.
Uklanjanje mina, rehabilitacija i programi pomoći žrtvama", dokument
podijeljen na sastancima Stalnog komiteta, Ženeva, februar 2002.; emailod
Stefano Calabretta, Intersos, 13. juni
2002. [58] Email od Marie Louise Teige,
Ministarstvo vanjskih poslova, Norveška, 23. januar 2002. Kursna vrijednost
29. aprila 2002.: NOK 1 = US$ 0.119, korišteno u cijelom
tekstu. [59] Email od Judith Majlath,
Austrijska pomoć žrtvama mina, 8. mart 2002. Kursna vrijednost
29. aprila 2002.: ATS 1 = US$ 0.0655, korištena u čitavom tekstu.
[60] BHMAC, “BiH Podaci o
deminiranju–izviđanju u 2001. godini. Ispravka od 01. januara
2002.,” www.bhmac.org, stranica pregledana 20. februara 2002.
[61] Razgovor sa Filipom Filipovićem,
direktorom BHMAC-a, Sarajevo, 8. mart
2001. [62] Razgovor sa Dragišom
Stankovićem, članom Komisije za deminiranje, Sarajevo,
8. februar 2002. [63] BHMAC,
“Podaci o deminiranju-izviđanju u 2001. godini. Ispravka od 01.
januara 2002.;” lista akreditovanih organizacija na
www.bhmac.org/bhmac/coordination/documents, pregledana 4. januara
2002. [64] BHMAC, “ Podaci o
deminiranju-izviđanju u 2001. godini.” Za poređenje, pogledati
Izvještaj Landmine Monitora 2001, str. 637; promjenjene su neke kategorije
zemljišta za korištenje. [65]
“Federalni izvještaj za 2001. godinu”, Federalni centar za
uklanjanje mina i NUS-a, Sarajevo, januar 2002., i “Federalni
izvještaj za 2000. godinu”, Federalni centar za uklanjanje mina i
NUS-a, januar 2001. [66] Bilten Federalnog
centra za uklanjanje mina i NUS-a, januar – septembar 2001., str.3, i
“Pregled operacija deminiranja za područje Federacije i Distrikta
Brčko BiH u 2001.”, na www.bhmac.org/fed/s12.htm, pregledano 4. marta
2002. [67] “ Pregled operacija
deminiranja za područje Federacije i Distrikta Brčko BiH u
2001.,” na www.bhmac.org/fed/s12.htm, pregledano 4. marta 2002.;
“Izvještaj FMAC-a za 2000. godinu, Sarajevo, januar 2001.,”
dokument dostavio Ahdin Orahovac, direktor Federalnog centra za uklanjanje mina
i NUS-a, Sarajevo, 12. mart 2002. [68] Email
od Bobelle Stevković, saradnika za informacije, RSMAC, Banja Luka, 3. juni
2002. [69]
Ibid. [70] “Pregled operacija
deminiranja za područje Federacije i Distrikta Brčko BiH u
2001.;” “Izvještaj FMAC-a za 2000. godinu, Sarajevo, januar
2001.” [71] “Godišnji
izvještaj za 2001. godinu,” ITF, str.
24. [72] Email od Eve Veble, šefa
odjela za međunarodne odnose, ITF, 12. mart
2002. [73] NPA, “Bosna i
Hercegovina,” Humanitarno deminiranje 2002 (bez
datuma). [74] Email od Stefano Calabretta,
Intersos, 13. juni 2002. [75] Email od
CIDC-a za Landmine Monitor (HRW), 30. juli
2002. [76] Razgovor sa Nerminom
Hadžimujagićem, pomoćnikom direktora za koordinacije, BHMAC,
Sarajevo, 5. mart 2002. [77]
“Struktura upozoravanja na mine u BiH – Status i problemi”,
BHMAC, FMAC i RSMAC Izvještaj o kursu upozoravanja na mine., str. 4-5, juli
2001., dostavio Nermin Hadžimujagić, pomoćnik direktora za
koordinacije, BHMAC, Sarajevo, 5. mart
2002. [78]
Ibid. [79] Razgovor sa Vanjom
Bojinović, koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 2. april
2001. i 26. februar 2002. [80] Email od
Bojana Vukovića, saradnika za upozoravanje na mine, RSMAC, 29. januar
2002. [81] Razgovor sa Ahdinom Orahovcem,
direktorom FMAC-a, Sarajevo, 25. februar
2002. [82] “Djeca žrtve mina.
Plan rada 2002.-2004.,” UNICEF, dostavile Berina Arslanagić i Helena
Eversole, pomoćnik predstavnika, UNICEF, Sarajevo, mart
2002. [83] “Spriječavanje
stradanja od mina u Bosni i Hercegovini”, UNICEF, (bez datuma), na
www.mineaction.org, pregledano 1. jula
2002. [84] Email od Pascala Cuttata,
šefa ICRC-a u BiH, 7. februar 2002. i sastanak sa Vanjom Bojinović,
koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 26. februar 2002.
[85] Email od Jusufa Tanovica,
stručnog saradnika za program uklanjanja mina i NUS-a, UNDP, Sarajevo,
15. i 20. februar 2002. Također vidi Izvještaj Landmine
Monitor-a za 2001., str. 645. [86] Razgovor
sa Ahdinom Orahovcem, direktorom Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a,
Sarajevo, 25. februar 2002. [87] 2001 broj
žrtava iz: email-a za Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC
koordinatora za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002.; april 2001.
incident iz: “Francuski vojnik poginuo u minskoj eksploziji,” The
Independent (britanski dnevne novine), 5. april
2001. [88] Email za Landmine Monitor-a od
Vanjae Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na mine u BiH,
Sarajevo, 14. maj 2002. [89]
Ibid. [90] Na primjer, prema Izvještaju
Landmine Monitor-a za 2001. broj prijavlejnih žrtava u 2000. je bio 32
poginulih i 60 povrijeđenih. U bazi podataka ICRC-a, trenutno je
zabilježeno 35 poginulih i 65 povrijeđenih tokom 2000. Razgovor sa
Vanjom Bojinović, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u BiH,
Sarajevo, 26. februar 2002. [91] Email za
Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje na
mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002. [92]
“Statistike o žrtvama mina/NUS-a,” u: Bosna i Hercegovina: ICRC
program upozoravanja na mine/NUS u manjim zajednicama, Međunarodni komitet
crvenog križa, 22. maj 2002. [93] Email
za Landmine Monitor-a od Vanje Bojinović, ICRC koordinatora za upozoravanje
na mine u BiH, Sarajevo, 14. maj 2002. Podaci ažurirani do 10. maja
2002. [94] Povjerljivi podaci iz više
izvora. [95] Vidi Izvještaj Landmine
Monitor-a za 2001, str. 649. [96] Telefonski
razgovor sa Dr. Goranom Cerkezom, iz Federalnog ministarstva zdravlja, 4.
februar 2002. [97] Telefonski razgovor sa
Vanjom Bojinovic, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u BiH, Sarajevo, 6,
mart 2002. [98] Email od Plamenka Priganice,
direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar
2002. Za dodatne informacije vidi Izvještaj Landmine Monitor-a za 2000,
str. 603-604. [99] Email od Plamenka
Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25.
januar 2002. [100] “Projekat za
rehabilitaciju žrtava rata,” World Bank program za rekonstrukciju i
razvoj u Bosni i Hercegovini, Ažuriran progres, maj 2001.,str.
41. [101] Telefonski razgovor sa Dr.
Goranom Cerkezom , iz Federalnog ministarstva zdravlja, 4. februar
2002. [102] Pismo od RS Ministarstva
zdravlja za Dom zdravlja Trebinje, broj dokumenta 01-05-565/2001, 3. april
2001. [103] Završni izvještaj o
MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001.,
str. 8. [104] Email od Plamenka Priganice,
direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar
2002. [105] Završni izvještaj o
MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001,
str. 15. [106] Ibid., str.
9. [107] Email za Landmine Monitor-a od
Eve Veble, šefa odjela za međunarodne odnose, ITF, 17. maj
2002. [108] ITF, Godišnji
izvještaj za 2001., str. 19. [109]
Email od Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon
eksplozije mina, 25. januar 2002. [110]
Razgovor sa Vanjom Bojinović, ICRC koordinatorom za upozoravanje na mine u
BiH, 26. februar 2002. [111] Email od
Pascala Cuttata, šefa ICRC-a u BiH, 7. februar 2002. i sastanci sa Vanjom
Bojinović, koordinatorom za upozoravanje na mine, ICRC, Sarajevo, 26.
februar 2002. [112] Razgovor sa
Przemekom Miozgom, direktorom programa, Jezuitski servis za izbjeglice,
Sarajevo, 8. mart 2002.; i odgovori iz Landmine Monitor upitnika o pomoći
preživjelima, 22. februar 2002. [113]
Email od Plamenka Priganica, direktora BiH mreže preživjelih nakon
eksplozije mina, 25. januar 2002. [114]
www.lsndatabase.org. [115] Podaci iz
Landmine Monitor upitnika o pomoći preživjelima, upitnik ispunio
Plamenko Priganica, direktor BiH mreže preživjelih nakon eksplozije
mina, 11. mart 2002. [116] Email od
Plamenka Priganice, direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije
mina, 25. januar 2002. [117]
Ibid. [118] Završni izvještaj o
MOPS istražnoj fazi, EdaS (Elegant Design and Solutions), 9. oktobar 2001,
str. 8. [119] Ibid., p.
11. [120] Razgovor sa Dr. Goranom
Cerkezom, iz Federalnog ministarstva zdravlja, 20. mart
2001. [121] Email od Plamenka Priganice,
direktora BiH mreže preživjelih nakon eksplozije mina, 25. januar
2002. [122]
Ibid. [123] Za dodatne informacije vidi
izvještaj Landmine Monitor-a za 2000., str.
604. [124] Razgovor sa Plamenkom
Priganicom, direktorom LSN BiH, Tuzla, 24. mart
2001. [125] Sastanak sa Šaćirom
Hidanović, socijalnim radnikom pri LSN, Trebinje, 17. januar
2002.
About Us
Our Research Products